TRAČ IZ KNJIŽEVNOSTI

TRAČ IZ KNJIŽEVNOSTI

Promišljena, muzikalna režija nadoknađuje fragmentarnost teksta

Draga moja Bianca - piše izmaštana Cvijeta Zuzorić perom Luke Paljetka u svojem apokrifnom dnevniku Skroviti vrt najboljoj prijateljici, najvećoj pouzdanici, moglo bi se reći i lezbijskoj ljubavnici, jer carta je ženskog roda, odnosno svakodnevnom pisanju koje je njezina najveća strast, zamamnija od svih vrtoglavica puti kojima ga dobrim dijelom ispunja. Bijeli papir dao je dnevniku ime. U njegovim međuprostorima poezije, beletristike i eseja pjesnik razgovara sa svojom Animom. Poslije Matoša moglo bi se reći: duša moja dubrovački je kraj. Ubrzo nakon te nadasve zanimljive knjige o pjesnikinji bez pjesama, proslavljenoj ljepotici od koje su ostala dva portreta, ali ni jedan stih (Josip Torbarina objavio je 1940. studiju o Tassovim sonetima i madrigalima o Cvijeti Zuzorić, Mihovil Kombol u svojoj povijesti književnosti više je puta spominje nego ponekog potvrđenoga pjesnika, opjevaju je Miho Bunić Babulinov i Miho Monaldi, Nikola Gučetić čini je jednom od dviju sugovornica svojega Dijaloga o ljubavi i ljepoti) pojavila se napokon ona i na živoj sceni u maloj polukružnoj dvorani Teatra ITD u lirskom dramoletu dramskog pisca i kazališnog redatelja Matka Sršena, koji ju je sam i režirao.

Na pozornici, međutim, papir vonja manje privlačno nego među koricama knjige. Mudroslovlje, uvidi i navodi, paradiranje imenima antičkih pjesnika i filozofa tu će prije zamirisati na kaćiperstvo nego svjedočiti o duhu vremena, prije se izložiti poskliznuću u parodiju nego divljenju damskoj erudiciji onodobnoga Dubrovnika. U kazalištu, pa i postmodernom, vrijedi samo suvremenost. Sve je drugo šuštanje papira. Samo su klasici uvijek suvremeni. Matko Sršen ne misli da on to jest, pa nam, nastojeći se što više približiti obožavanoj Cvijeti, na kazališnoj cedulji svoga novoga dramskoga djela, dramoleta Cvijeta Zuzorić quasi una fantasia ne bez diskretne samoironije nudi jednu od inačica i rekonstrukcija svoje, za vrijeme nedavne opsade Dubrovnika izgubljene drame o Cvijeti Zuzorić, renesansnoj pjesnikinji, koja je njemu kao i njegovu sugrađaninu Paljetku (koji joj je prije više desetljeća ispjevao pjesmu) cijeloga života opsesija. Tako smo nakon Finih mrtvih djevojaka na filmskom ekranu dobili i kazališne ljubavnice iz najfinijeg papira.

Drhtaji, uzdasi i šaputanja uz poneki krik dviju strastvenih dama, sljedbenica najstarijeg trača u književnosti, onog o Sapfo s Lezbosa, odvijaju se u međuprostoru sna i jave, života i smrti, iz koje će se Cvijeta vraćati s onoga svijeta (poput junaka Müllerova Kvarteta), u potrazi za svojim nestalim rukopisima, a Mara, prijateljica i glumica iz Cvijetina dramoleta Orfej, njezina sugovornica iz Gučetićeva Dijaloga o ljepoti konačno priznati da ih je vlastoručno, valjda iz ljubomore, spalila. U bjelini prekrasnih kostima Ike Škomrlj, bijelih i teških s aluzijom na ručni vez, u praznini noćne saloče scenografa Petra Barišića s napuštenim glazbalima koja se povremeno jedva čujno oglase iz uspomena, dvije izvrsne glumice Anja Šovagović Despot (Cvijeta Zuzorić Pescioni) i Doris Šarić Kukuljica (Mara Gundulić di Gozze) otkrivaju dramatičnu tajnu grijeha, koji će im biti oprošten, ne samo zato što su mnogo patile, niti zato što se on uglavnom doima kao da je zapravo hinjen poput zavodljiva ceremonijala sa školjkama, nego ponajprije zato što ga one na glumački dostojanstven način u punom skladu virtuoznog govora i pokreta brane iz petnih žila, Anja iskazom prkosne tajnovitosti, Doris snažnim pogledom u dubinu ponora ljudske strasti i stvaralaštva. Promišljena, muzikalna režija nadoknađuje fragmentarnost teksta.

Ljubavi je tako malo na svijetu, da je ona u svakom obliku dobro došla - govorio je Jean Genet. Ali on je već klasik. Zbog svoje poetske snage, a ne zbog izazovnosti motiva. Marija Grgičević