Tko koga i kako gleda u Europi

Tko koga i kako gleda u Europi

Smještanjem plesača na bauštelu, realno gledano često mjesto susreta hrvatskih radnika s Europom, autorica u startu podcrtava kako će se baviti najmasovnijom, onom malograđanskom, neupućenom vizijom toga geopolitičkog i kulturnog termina

Među zanimljivije predstave ovogodišnjeg Tjedna može se ubrojiti premijerno prikazana Euro vizija iz MARMOT–ove radionice u koreografiji Irme Omerzo. Iako možda ne pomiče artističke i idejne granice, bitnijim mi se čini to što predstava pogađa u osjetljivo mjesto. Pa kad smo već na svakom koraku prisiljeni slušati pojedinačna mišljenja uglavnom neupućenih o pojmu Europe ili Evrope (kako hoćete), Irma Omerzo nudi samo još jedno, koje je barem zabavno.

Smještanjem plesača na bauštelu, realno gledano često mjesto susreta hrvatskih radnika s Europom, autorica u startu podcrtava kako će se baviti najmasovnijom, onom malograđanskom, neupućenom vizijom toga geopolitičkog i kulturnog termina. Prikazuje ono što uglavnom vidi kada je riječ o tome kako slabo ili prosječno obrazovan čovjek (a to je većina hrvatskog stanovništva) gleda na stanovnike EU–a, ali i kako oni doživljavaju ostatak Europe i odlučuje baviti se samo time, a ne širom i dubljom problematikom oko pristupanja Uniji.

Stoga je predstava uglavnom ispunjena simplifikacijama na relaciji Mi–Oni, Balkanci–Europljani, Istok–Zapad, kultura–nekultura, što možda jest banalno, ali upravo se na banalnostima temelje euro–vizije. Europa se tijekom povijesti, ako se ne varam, uvijek određivala prema nekulturnim (drugim) narodima, koji su samo mijenjali ime, ovisno o političkoj situaciji. U predstavi smo tako Mi prikazani kao zabušanti, koji bi sve činili lakšim i bržim putem, kao skloni bezuvjetnu udovoljavanju i saginjanju, a Oni nas gledaju svisoka kao čudne, agresivne i neuglađene ljude koji jednostavno ne razumiju strogo uređene procedure. Pokret potječe iz istih izvora, motiva ujedinjenih europskih naroda i ravnopravne suradnje (početak, kada plesači suradnički slijede jednu putanju kretanja), suprotstavljeni su grub i neuredan partnering i fluidne solo dionice s preciznim, mehaničkim repeticijama te sigurnost pri izvođenju s neuspjelim pokušajima oponašanja drugih. Osim toga, rečenice koje izvođači pompozno izgovaraju tipične su proklamacije i medijske floskule kakve možemo naći otvorimo li današnje novine ili pogledamo informativnu TV–emisiju (koje, umjesto da educiraju, još više zatupljuju), a temelje se na stvaranju mita o Europi.

Troje jakih plesača (Pravdan Devlahović, Barbara Matijević i Zrinka Šimičić), kao i glumac Darko Japelj, kojemu očito fizički teatar nije stran, dobro su odabrana, a neki od njih već provjerena ekipa. Jednako je tako pogođen i kostim (Željko Drmić), jednostavan kombinezon, kaciga i rukavice, u scenografiji s ljestvama te velikim brojem čunjeva, traka, oznaka i upozorenja o zabranjenom pristupu, predmetima koji nisu ukras, nego promišljeni rekviziti. Gradilište time kao poprište međunarodnoga susreta i u drugom smislu može biti bitno, kao mjesto izgradnje, timskog i napornoga rada, sa tek dugoročno cjelovito vidljivim rezultatom, a ujedno mjesto s restrikcijama i jasnim pravilima igre. I kao što je učinila u posljednjoj predstavi Meni ti to nije baš, Irma Omerzo i ovdje na kraju postavlja viziju: Matijević oprezno korača (prema Europi) s jednoga na drugi čunjić, kontrolirajući ravnotežu. Jednako tako i u ovoj predstavi preokupacija dolazi iz neposredne društvene okoline, koju autorica promatra i analizira vrlo nedvosmisleno i jasno.Jelena Mihelčić