Tijelo koje se skriva iza

Tijelo koje se skriva iza

Amour, acid et noix najdojmljivije je djelo festivala u kojemu je gola koža sredstvo iskazivanja ugrožene ljudskosti. Ona preuzima ulogu prirođena kostima kakav dopušta pogled na svaki mišić, zglob, krivulju i rez na tijelu, iznoseći najintimnije sklopove

Najveći ljudski organ, koža, ima izrazito važnu funkciju za preživljavanje jer čini barijeru koja štiti od vanjskih utjecaja, opnu u ulozi zaštitara. Koža je i senzor i informator, najtradicionalniji medij koji tijelo povezuje s okolinom. Ujedno je nježna i otporna, zbog izvanredne sposobnosti samoobnove. Nekolicinu autora na 22. tjednu suvremenog plesa povezuje Koža, zanimljiv projekt kojim se festival ponovno vratio prostorima Gliptoteke HAZU, gdje je u prošlosti bila smještena kožarska industrija. Osim u Karine Holla, Hiroko Tanahashi, BADCo–a i Mette Ingvartsen, gola koža bitno je sredstvo kojim i Dainel Léveillé ostvaruje svoje ideje, iako je njegova predstava Amour, acid et noix izvedena odvojeno od projekta.

Holla kožu uzima kao živu materiju što se transformira i s vremenom sve više gužva, odakle i naslov predstave (Falten znači bore), da bi zapravo govorila o strahu od toga procesa i čežnje za ravnom, mladom kožom. Upotrebljava trojicu izvođača u poznijim godinama, mimičare Fritsa Vogelsa, Wima Meuwissena te Idea van Heiningena, kojima suprotstavlja mlađu plesačicu Andreu Beugger. Potrošni materijal na tijelu, kako Holla vidi kožu, starenjem postaje krhkiji, zbog čega je čovjek sve više svjestan upravo njezine zaštitne uloge. Tu pojavu uprizoruje na konvencionalan način, tako da su izvođači iz početne zaigranosti sve više suspregnuti i uplašeni ili seksualno izazvani od strane mladog, eksplozivnog tijela plesačice, koja ih zatim vraća u mladost i školske klupe. Sve vrijeme izvođači se igraju predmetima iz prirode različite strukture/površine, obrađenim (stol i stolci) i neobrađenim drvom i konopom, poput kože označenih godovima/naborima. Smrt je prikazana kao okrutan anđeo, nakon čega slijedi odbacivanje stare i kupnja nove kože i robovanje iznova istim žudnjama.

Tijelo koje se skriva iza kože zanimalo je japansku medijsku umjetnicu obrazovanu u SAD, Hiroko Tanahashi. Njezin rad SkinSITEs (predjeli kože) prilagođava se svakom novom mjestu izvedbe, a zagrebačka Gliptoteka nadahnula ju je svojom prošlošću. Nastao je rawHIDE (sirova koža), projekcija koja se preobražava u izvedbeni čin, poigravajući se percepcijom slike na zaobljenoj površini. Obična vrata kroz koja vidimo izmiješane slike prošlosti i sadašnjosti Gliptoteke oživljavaju s plesačicom (Selma Banich) koja se nazire iz mraka, ali iz dvodimenzionalne prikaze ona penetrira u treću dimenziju. Osim na projekciji, plesačica je tjelesno prisutna iza elastičnoga platna rastegnuta preko vrata, slična koži, kako bi mogla u nju intervenirati. Ono se sve intenzivnije deformira, ali ga plesačica nikada ne probija, nego ostaje zarobljena u međuprostoru. Tanahashi kožu očito vidi kao opnu, izvanjski kontrolirani sloj obilježen mjestima iz prošlosti, umjetnu tvorevinu, prekrivenu slojem projekcija, iz koje je nemoguće izaći.

Futuristički peep–show

U kontekst projekta dobro se uklopio Fleshdance Nikoline Pristaš (BADCo) i premijerno izveden u prostorima Gliptoteke, koreografija koja se bavi onime što koža prekriva — mesom (flesh). U svojevrsnu futurističkom peep–showu, medicinski hladnom i bijelom, troje izvođača razlamaju tijelo i pokrete, veći dio vremena borave naglavačke, pritisnuti uza zid ili krećući se u uskom prostoru između zida i publike. Slično kao u Karine Holla pokreti su izobličeni (nadahnuće autorica nalazi u deformiranim lutkama nadrealističkoga kipara Bellmera), ali ovdje se čini da je to više posljedica nečega nego samo stil. Kako Pravdan Devlahović nosi pero, Ana Kreitmeyer bat, a Pristaševa bič (a i publika prodire pogledom), moguće da izobličenje proizlazi iz različitih oblika tretiranja tijela/kože. Tako je Devlahović najmekaniji, Ana Kreitmeyer izlomljena, s manjom kontrolom nad tijelom, a Pristaševa djeluje potpuno mazohistički i autoritativna. Kožu ovdje vidim kao čisti element tjelesnosti, nešto što se izlaže ili skriva od pogleda i ovisno o tome izaziva (tjelesne) požude. Služeći se time Pristaševa uspijeva u gledatelja izazvati svijest o pogledu, što uvijek rezultira smanjenjem vidljivosti (deformacijom), bez obzira da li gledatelj iz nelagode počinje izmicati pogled ili želi razotkriti još više, jer u istinskoj slici neki dijelovi uvijek ostaju skriveni (Baudrillard).

Predstave Ingvartsenove i Léveilléa kožu potpuno izlažu, sve je vidljivo, a apsolutno je lišeno erotike. U Manual Focusu plesačice stavljanjem lica–maske na stražnji dio glave i usmjeravanjem stražnjega dijela tijela u fokus gledanja uzrokuju izokrenutu percepciju kakvom tri ljudska tijela postaju neka nova, neobična i komična bića. Vrlo jednostavnim i jasnim postupkom autorica se igra s mogućnošću kože da doživi uvjerljive metamorfoze.

Amour, acid et noix najdojmljivije je djelo festivala, u kojemu je gola koža sredstvo iskazivanja ugrožene ljudskosti. Ona preuzima ulogu prirođena kostima kakav dopušta pogled na svaki mišić, zglob, krivulju i rez na tijelu, iznoseći najintimnije sklopove. Razgolićavanjem nestala je zaštita i prisutno je tijelo naglašeno samo i nezaštićeno. Iako su na sceni tri muškarca i jedna žena s izloženim spolnim organima, djeluju potpuno aseksualno, naglašavajući jedino ljepotu tijela klasičnim, jednostavnim kretnjama — skokovima, hodom, trkom, čučnjem, pliéom, tenduom — dodatno podcrtanim upadljivim stankama i Vivaldijevom glazbenom podlogom. Te su kretnje esencija tijela, kao što su ljubav, kiselina i plodovi oraha iz naslova simboli esencija življenja. Osim njih važan je i međuljudski kontakt, koji pojačava energiju i mogućnosti samostalnoga tijela pa će mu ono uvijek po naravi težiti.Jelena Mihelčić