Spiriti eccellenti

CD KLASIKA: ANTOLOGIJSKA DJELA HRVATSKE ZBORSKE GLAZBE 3, Slovenski komorni zbor, dir. Vladimir Kranjčević, CANTUS, 2005.

Spiriti eccellenti

Izvodilačke snage Slovenskoga komornoga zbora pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića zaslužuju sve pohvale za niz zaokruženih i uravnoteženih, a koloristički ipak zanimljivih izvedbi

Kao treći u nizu diskografskih izdanja Cantusa, naslova Antologijska djela hrvatske zborske glazbe, ovaj se nosač zvuka od prethodnika razlikuje po tome što ne sadrži isključivo skladbe nastale u dvadesetome stoljeću, što možemo zahvaliti ponajprije uključivanju skladbi Ivana Zajca, jednog od najvažnijih hrvatskih skladatelja iz razdoblja romantizma.

Skladbe iz treće edicije serije koncepcijski povezuje žanrovski okvir madrigala, u slučaju Bergamovih Spiriti eccellenti tek posredno. Pozivanje na hrvatske rodonačelnike madrigala iz šesnaestoga stoljeća — Andriju Patricija i Julija Skjavetića — bila bi tek konstrukcija tradicije, budući da madrigal kao glazbena vrsta nema nikakvu vremensku protežnost nakon baroka. Putem njega kao polifone vokalne glazbene vrste skladatelji uspostavljaju individualni odnos s pjesničkim tekstom, najčešće bez nekakve osobite ovisnosti o stilskim tendencijama bilo prošlosti ili suvremenosti.

Izvan mainstreama

Antologijska djela hrvatske zborske glazbe 3 ne nastoje skriti svojevrsnu proizvoljnost koncepcije izbora činjenicom da je riječ o madrigalskim djelima skladatelja koji su — s iznimkom Zajca — izvan mainstreama svojega doba nastojali pronaći individualni skladateljski put. Cijela serija u znaku je kriterija izvodljivosti, pa tako ni na ovom nosaču zvuka — kao ni na prethodne dvije antologije serije — ne nalazimo primjerena ostvarenja hrvatske nove glazbe dvadesetoga stoljeća, koja su na vlastiti osobit način također propitivala odnos glazbe i teksta. Pjesnički tekstovi visokog su estetskoga statusa jedino u slučaju Paraćevih Madrigali dell’Estate (Ljetni madrigali, 1930), nastalih na (talijanske!) stihove Gabrielea D’Annunzia. Zajčevi izvorno također talijanski madrigali na različite, katkad i anonimne predloške, nastali za vrijeme studija u Milanu (1850–55), inicijativom čuvara i graditelja hrvatske glazbene tradicije Lovre Županovića izvode se u hrvatskim prepjevima, dok su Klobučareva Tri madrigala i Bergamovi Spiriti eccellenti nastali na nešto manje poznate domaće predloške Bore Pavlovića i — u Bergamovu slučaju — dijalektalne čakavske pjesnikinje Marine Čapalija.

Slušateljima bi za razmatranje međudjelovanja glazbene i pjesničke umjetnosti bilo od velike pomoći da su u popratnoj knjižici CD–a otisnuti tekstovi skladbi, pa se na tom planu izdavaču moraju uputiti kritike. Izvodilačke snage Slovenskoga komornoga zbora pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića zaslužuju pak sve pohvale za niz zaokruženih i uravnoteženih, a koloristički ipak zanimljivih izvedbi. To se posebice očituje na primjeru Spiriti eccellenti, koji s jedne strane polusatnim trajanjem, a s druge ugođajnom osebujnošću zapravo nose ovaj hvalevrijedni nosač zvuka, čije će se značenje za hrvatsku glazbenu povijest pokazati u utjecaju na buduću zborsku izvedbenu praksu.Ivan Ćurković