Snovi iz nebodera

Snovi iz nebodera

Glumci su svoje uloge tumačili s entuzijazmom istraživanja i otkrivanja novih mogućnosti

Kazalište Virovitica (u suradnji s Gradskim kazalištem Požega) izvelo je Arapsku noć, dramaturški pomalo heterodoksan komad njemačkoga dramatičara Rolanda Schimmelpfenniga (1967), praizveden je godine 2001. Njegovo ažurno postavljanje na jednu od hrvatskih scena zasluga je prevoditelja Dubravka Torjanca, koji se već dokazao kao znalac i posrednik između njemačkih i hrvatskih teatara, omogućavajući tako onu europsku fluktuaciju tekstova i autora kakvu doista priželjkujemo.

Iako se radnja događa u vrlo prozaičnu periferijskom neboderu nekog njemačkog velegrada, Schimmelpfennigova Arapska noć zapravo je (gotovo romantična) scenska bajka (za odrasle). Petero mlađih ljudi ondje živi svoje obične živote; jedna ljetna, vrela noć (upravo orijentalna, arapska) na površinu (iz dubina podsvijesti) izvlači njihove najskrivenije snove. Kao u svim snovima, i u ovima se kriju odjeci djetinjstva, strah, ljubavna čežnja, pustolovina i nada. No, autor svoje likove ne uvodi u pravi dramski zaplet, oni zapravo i dalje ostaju zatvoreni u svoje usporedne svjetove, rijetko i teško komunicirajući: doživljaje iznose intimnoispovjedno, povjerljivo se obraćajući publici, pri čemu su scenska zbivanja minimalistička i tek ilustrativna. U cijelosti, priča se kreće razmeđem snova i realnosti, s težnjom prevage potpune fantazmagoričnosti. Možda je zanimljivo napomenuti da se razmjerno sličnim dramaturškim postupkom (relativno izoliranom naracijom pojedinog lika) u nas nekoć služio Dubravko Jelačić Bužimski, a danas Filip Šovagović (recimo, u Ptičicama).

Redatelj Jasmin Novljaković korektno je prezentirao duhovit, ali i pomalo hermetičan Schimmelpfennigov komad, poštujući načela njegove dramaturgije, tek ponešto montirajući tekst, ili pak dodavši nešto krvi u irealistički svijet orijentalne bajke (kako je vide - Zapadnjaci). Na razmjerno maloj virovitičkoj pozornici naguralo se odveć samostalnih i u svim smjerovima pokretnih scenografskih elemenata, što je u priličnoj mjeri opstruiralo mogućnosti glumačkoga kretanja (scenografkinja Marta Crnobrnja), što je i najveća slabost inače zanimljive i nekonvencionalne jednočinke, u kojoj su glumci (Helena Minić, Jelena Perčin / alternacija: Antonija Stanišić, Igor Golub, Goran Koši i Danijel Radečić) uloge tumačili s očiglednim entuzijazmom istraživanja i otkrivanja novih mogućnosti. Boris B. Hrovat