Smisao za priču i detalj

Smisao za priču i detalj

Izložbom Dvije slike Ivona Vlašić nudi nam nov pogled na tobožnju samorazumljivost prirode. Doslovce pripadajući ambijentu svojih snimki, lagano nam usmjeravajući pažnju i postupno izoštrujući percepciju, autorica nam daruje svoju priču o grebenima i nudi prostor našega vlastitog doživljajnog putovanja

Galerija Otok, koja više ne postoji na starom mjestu, već se pod istim imenom nalazi u dijelu Lazareta, od travnja ugošćuje zanimljiv program. Riječ je o kratkoročnoj prezentaciji radova raznih umjetnika (do sada su izlagali Tomislav Čeranić, Predrag Todorović, Tomislav Pavelić), dok se potpuno ne dovrši namjensko strukturiranje onih dijelova Lazareta koji su dodijeljeni Art radionici Lazareti. Izložba Ivone Vlašić, koja se povremeno javlja na dubrovačkoj likovnoj sceni, prepoznatljiva je senzibiliteta, za koju je možda najtočnije primijeniti izraz neukalupljenosti i primjene različitih izražajnih sredstava u umjetničkom djelovanju.

Pod izložbom Dvije slike kriju se zapravo dvije videosnimke dubrovačkih grebena sa svjetionikom. Posjetitelj ulaskom u prostor galerije biva automatski uvučen u lagani i nenametljivi prostor zbivanja. Paralelnim postavom dvije snimke, jedne koja se odvija na televizijskom ekranu i druge većih dimenzija koja je projicirana na zid galerije, nameće se usporedba, prepoznavanje različitih kutova iz kojeg se gleda isti prostor. Sve je drukčije, osim objediniteljskog pokreta; u većoj projiciranoj snimci lupaju valovi o stijene i obrisi svjetionika postupno blijede, dok manja snimka ima još veći intenzitet uključene mijene prirodnog fenomena; magla skriva i otkriva grebene. Prednji plan projekcije zauzima djelić teniskoga terena, a grebeni se naziru iza žičane ograde; jasan signal dubrovačke hotelsko-restoranske zbilje i artificijelna distanca prema prirodnome. Simetrična razdioba površine kadra koju zauzimaju ograda i djelić zelenog terena naspram plavosivih tonova pozadine također je čisti likovni fenomen.

POETIČNI DETALJI SNIMKE

Nerado spominjem atribute muškog i ženskog u sferi umjetničkog djelovanja, ali mislim da su neka izrazita toplina i pozitivna vibracija radova Ivone Vlašić natopljeni ženstvenošću koja se ne može zanemariti, pa se čak i nenadano upleće u prostor rada. Svjedoči nam to cvijeće male snimke grebena koje uokviruje kadar, što se, kako otkriva sama autorica, »slučajno dogodilo, ali je dio iste priče«. Ovom izložbom Ivona Vlašić ponovno se otkriva kao autorica koja finim vezom isprepleće prostore životnog i umjetničkog djelovanja. Kadar prikazan na televizijskom ekranu zapravo je intiman, jer je vezan uz autoričin životni prostor, čijem pripadanju autorica zahvaljuje mogućnost da zapazi blage nijanse događanja u prirodi. Ivona Vlašić kao i većina umjetnica njezine generacije koje su odabrale Dubrovnik za prostor djelovanja neizbježno se referira na neki aspekt grada. Ivona bira more, motiv grebena, a u umjetničkom iskazu neku vrstu skrovitosti, antideklarativnosti. S ulaskom u galerijski prostor ne osjećamo ponajprije autorsku ličnost, nego smo privučeni ljepotom samorazumljivih snimaka prirode. S boravkom u prostoru počinjemo shvaćati kako je svojevrsna nedorečenost način da se krene stupanj dalje u doživljaju; nedorečenost koja je bliska onom aspektu što ga imaju i sami prirodni fenomeni, a čine je neopipljivost, stalan pokret te ponavljanje istoga koje nikad nije isto. Grebeni u ovom slučaju postaju čvrsta točka od koje se kreće, njihova opipljivost u suprotnosti je s fluidnim elementom vode. Nenadano se događaju obrati; grebeni u maloj snimci gube se i nestaju, a u većoj gube materijalnost i postaju nestvarniji od artificijelnoga prednjeg plana. Pred nama se odvija igra obrata, stalno zbivanje unutar odabrana kadra.

Nameće se usporedba s drugim autorima koji u dugom razdoblju suobraćaju s nekim odabranim aspektom prirode grada koji nikad nije isti; serija Brsalje Ane Opalić ili Lokrum Antuna Maračića. Reagiranje stvaralačke ličnosti na prostor neizbježno je.

Izložbom Dvije slike Ivona Vlašić nudi nam nov pogled na tobožnju samorazumljivost prirode. Doslovce pripadajući ambijentu svojih snimki, lagano nam usmjeravajući pažnju i postupno izoštrujući percepciju, autorica nam daruje svoju priču o grebenima i nudi prostor našega vlastitog doživljajnog putovanja. Rozana Vojvoda