Sestrična poput kokoši

Sestrična poput kokoši

Rade Jarak, Duša od krumpira, Fraktura, Zaprešić, 2005.

Rekonstrukcije prošlih vremena u književnosti, i općenito umjetnosti, uvijek pokazuju svevremenost i vječnu aktualnost nekih ljudskih problema i situacija, ili slaveći veličinu ljudi i ideja koji su bili ispred svoga vremena, ili ironično komentirajući veličinu njihovih zabluda. Radnja romana Duša od krumpira Rade Jarka smještena je u Dubrovnik 1949. godine — vrijeme kojega je politički kontekst prošloga desetljeća u našoj zemlji tako temeljito prevrednovan, da možemo reći kako se sama povijest pokazala kao vrhunska ironičarka. Upravo su ironični obrati — u povijesti, u pojedinačnim životima, u pripovijedanju koje čitatelja uvijek navodi na krivi trag pobuđujući uvijek pogrešna očekivanja — središte Jarkova zanimanja.

Roman počinje romantično, filozofičnim razmišljanjem naratora o ljepoti i idealiziranjem jedne djevojke, da bi vrlo brzo pokazao naličje tih uzvišenih osjećaja i misli — gotovo naturalističkom scenom incesta na vreći trulih krumpira. No, izazvavši čitatelja, ne zaustavlja se na temi incesta i razglabanju o njegovim moralnim, psihološkim i ostalim aspektima, nego uzima mnogo širi zamah, problematizirajući, kad se sve zbroji, u prvom redu težnju za moći i načine prilagodbi pojedinaca okolnostima, odnosno borbu za opstanak, u kojoj nema mjesta za ideale. Kombinacija filozofičnih razmatranja i naturalističkih opisa samo je jedna od metoda kojom se koristi u svrhu njihova ironičnog prizemljenja. U romanu nema moralnih vertikala ni heroja, i vlastela/buržuji i seljaci/proleteri vođeni su podjednako niskim strastima, a promjenjivost njihove sreće više ovisi o trenutnim, slučajnim konstelacijama nego o nekim njihovim stvarnim vrijednostima i zaslugama.

Impresionističko pripovijedanje

Jedan dokoni kasnojesenski dan (od jutra do sumraka) u životu dubrovačke buržujske obitelji, koja je i u komunizmu sačuvala vilu i relativno povlašten život zahvaljujući ženidbenoj kalkulaciji, ispričan je iz vizure njezina mladog člana, Mirka. Mirkovo je pripovijedanje vrlo impresionističko i naglašeno subjektivno, s mnogo flešbekova, digresija i asocijacija. Jakim emocionalnim angažmanom i čestim neformalnim, slengovskim izrazima i uzvicima (»Čovječe!«) postiže neposrednost i životnost. Opušteno i ležerno odnošenje prema životu prenosi i na tempo priče, koja zapravo nema jasne, čvrste linije radnje, nego je riječ o nabacanim događajima, bizarnim i banalnim detaljima svakodnevice, fragmentima onoga što se već prije dogodilo te slutnjama i nagađanjima o budućnosti. Na kraju romana odigra se doduše promjena situacije za 180°, ali posve neočekivano i nepripravljeno prethodno opisanim događajima, tako da priča ostaje nejasna i iskonstruirana. Pripovjedač je daleko više usredotočen na oslikavanje detalja i atmosfere, karakteriziranje likova, predočavanje i komentiranje situacija, nego na uspostavljanje čvrstih uzročno–posljedičnih niti radnje. Suptilnom mješavinom zapažanja, asocijacija i komentara uspijeva predočiti situaciju jako zasićenu pritajenom napetošću i vrlo naglašenim dramatskim nabojima među likovima, koji nikad, zahvaljujući vrlo suzdržanoj komunikaciji, ne prerastaju u otvorene sukobe.

Komički efekti

Osim već istaknuta naglašavanja ironije, Jarkov stil u velikoj mjeri obilježavaju i humor i parodičnost. Humor je podosta grub, odnosno uglavnom vezan uz naturalizam tjelesnosti, iako ima i finijih tonova — kad je zasnovan na očitu pretjerivanju u opisivanju detalja, ili na kombinacijama slika koje jedna pored druge dolaze u odnos cinične poredbe. Vrlo je uspješan primjer takva cinizma neizravna poredba pripovjedačeve sestrične s kokoši, koja se nameće dok obitelj objeduje kokoš sa krumpirima, a pripovjedač istovremeno u glavi vrti sliku svog doživljaja sa sestričnom na vreći trulih krumpira.

No, svakako najbolji komički efekti romana proizlaze iz načina na koje se kontekstualizira dati povijesni trenutak — referencijama na tada aktualne događaje i citatima iz novina. Naime, komunističke novinske patke i propagandni članci, odnosno posve apsurdni izvještaji o postignućima trudbenika iz naroda, izvan svake mjere napuhane marljivosti, učinkovitosti i rezultata, kao uopće i sav naivni polet s kojim se gradila mlada socijalistička država Jugoslavija, iz perspektive današnjeg čitatelja djeluju kao savršeni sinopsisi za slap–stick komedije. Komični su (možda i nenamjerno) i pretjerana, odlična informiranost i dobar ukus pripovjedača Mirka, koji pokazuje zavidnu upućenost o suvremenim zbivanjima u umjetnosti i kulturi u svjetskim okvirima, bez imalo lutanja koje bismo očekivali od nezrela mladića iz provincijalne zabiti, koji nema ni televizor ni internet (1949.!), a i školovanje mu je prekinuo rat. Gotovo sve što Mirka zanima na neki je način in i dan danas, a u skladu je s našim vremenom i po svojem nedostatku entuzijazma za sve društvene sustave, i za socijalizam i za kapitalizam.

Roman Duša od krumpira anakron je vremenu o kojem piše ponajprije stilom i svjetonazorom pripovjedača, u kojima se itekako osjeća povijesno iskustvo naše suvremenosti. No, to samo intenzivira komunikaciju između prošlog i sadašnjeg vremena, i pogoduje komičnosti. Svjetlana Sumpor