S knjigom u kazalište, ili iz njega!

Ödön von Horváth, Sudnji dan, Filip Šovagović, Ptičice, Dramska biblioteka Gavella, Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb 2005.

S knjigom u kazalište, ili iz njega!

Iako upitne tržišne isplativosti, kazališne biblioteke morale bi biti sastavni dio ponude, zbog kazališne publike i kazališne kulture

Kad se govori o domaćem izdavaštvu, sve donedavno jedne od uspješnijih grana domaćeg i malog i velikog poduzetništva, obično se misli na objavljivanje proze i inozemnih uspješnica. No, pitanje kad su se na listama najprodavanijih književnih naslova našli tvrdo ili meko ukoričeni dramski tekstovi ipak je još bez odgovora, jer ne samo da domaći knjigoljupci nemaju običaj posvećivati se tako specifičnoj formi, nego i sličnih naslova ima u maloj, matematički gotovo zanemarivoj količini. Tako, pored stručne teatrološke literature, ni s primarnim tekstovima ne stojimo baš najbolje, izuzmu li se klasici, i to uglavnom oni od kojih nas dijeli poželjno stoljeće i više. Časni napori uglavnom izdavačkih entuzijasta tu i tamo uspiju pogurati časne iznimke, bez obzira na podrijetlo, kao što su sabrane drame Mirka Kovača ili manje poznati dramski tekstovi Rainera Wernera Fassbindera, dok ostali život knjiške dramske proizvodnje (ot)pada na nejaka pleća Hrvatskoga centra ITI, zbog čijih antologija hrvatska prijevodna produkcija dramskih tekstova nije stala s Brechtom.

Shvativši da od knjižarske infrastrukture ne treba očekivati nemoguće, domaća su kazališta sama odlučila, u okviru vlastitih mogućnosti, preuzeti stvar i uz pomoć marketinških trikova počela objavljivati prijevode koje igraju. Računica je jasna: kad je prijevod već plaćen, uz malo napora može ga se i objaviti kao zasebnu knjigu, bila ona zametak nastavka davne Biblioteke Zagrebačkog dramskog kazališta, ili ujedno programska knjižica, kao u slučaju Kazališta Mala scena, ili pak zajednički projekt izdavača i kazališta, o čemu je riječ u slučaju Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke.

Iscrpno opremljen prvenac

Urednica Ana Lederer pokrenula je Dramsku biblioteku Gavella u sklopu aktivnosti oko prve premijere istoimenog kazališta u ovoj godini. Na repertoaru se našao Sudnji dan Ödöna von Horvátha, pa je i prva u novom ciklusu prije četiri desetljeća ugasle prethodnice upravo tako naslovljena. No, za razliku od ostalih sličnih pokušaja, ova je knjiga pokazala da joj nije svrha samo tiskanjem od propadanja spasiti tekst priređen za izvedbu. Izvrsna oprema knjige Sudnji dan povjerena je znalcu Dubravku Torjancu, koji je pored naslovnoga komada u knjigu stavio još tri u Hrvatskoj dosad neobjavljena teksta, kronologiju života i rada autora te jedan njegov intervju, čime je von Horváth, iako čest gost domaćih pozornica, dobio i reprezentativnu prezentaciju između pristojno dizajniranih korica izdanja koje je ipak bitno više od prateće programske knjižice.

Autor, za kojeg ovdje volimo s ponosom istaknuti da je rođen na Sušaku, a čiji je život završio tragično i istodobno farsično, jer je kao pronicavi, nepotkupljivi kroničar svoga vremena u predvečerje Drugoga svjetskog rata spas potražio u egzilu, egzistencijalnoj nužnosti koja mu nije bila strana cijeloga života. Sam je to objasnio izjavivši da »nema zavičaj i ne pati zbog toga, jer ga to oslobađa nepotrebne sentimentalnosti«. Riječima stručnjaka, von Horváth »da je poživio, postao bi, uz Brechta, najznačajniji dramatičar njemačkog jezika«, što ova knjiga i zorno pokazuje od najranijeg dramskog Epiloga, u ogoljenosti još ne odmaknuta od ekspresionizma kao njegovi kasniji, kanonizirani komadi do naslovnog igrokaza u sedam slika, praizvedena samo nekoliko mjeseci prije nego što je pala kobna grana sa stabla u blizini Champs-Elysées. Između njih je Umorstvo u Crnačkoj ulici, koje donosi prototip horvatovskog antijunaka, ali i kontrastiranje svijeta poštenoga građanstva i života velegrada, okruženja koje će autor poslije napuštati samo u obradama, ali ne i u vlastitim dramskim konstruktima. Upravo je završni dramski tekst u ovoj knjizi, Nepoznata iz Seine, apokrifna obrada urbane legende o nepoznatoj utopljenici koja smrću iskupljuje druge, pokazatelj te zrele von Horváthove poetike s proslavljenim preuzimanjem forme pučkih komada.

Umor već pri drugom koraku

Koliko god iscrpna bila prva knjiga Dramske biblioteke Gavella, toliko je druga ogoljena od bilo kakve upute, izuzme li se pogovor Ozrena Prohića, čija je režija Ptičica bila razlog ukoričenja četiriju dosadašnjih drama Filipa Šovagovića. Cigla, Ptičice, Festivali i Jazz zaslužili su posebno izdanje nalik ovom, jer prate rad jednog od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih dramatičara kroz sve mijene, stilističke, tematske i formalne, pa im upravo zato nedostaje dublja, ili barem opširnija, popratna građa, neka vrsta autorskoga komentara bilo sama Šovagovića, redatelja koji su ga postavljali ili pak dežurnih teatrologa. Pored prve, naime, druga knjiga ove specifične edicije i odveć podsjeća na izdanja koja u inozemnim kazalištima prate predstave, i koja uglavnom uz goli dramski tekst donose tek još podjelu, koje ovdje, uzgred budi spomenuto, nema.

Utoliko je plemenita ideja podbacila u realizaciji već na drugom koraku. No, konačni je rezultat ipak pozitivan, iako još daleko od idealna, a to bi, uzme li se i ne toliko udaljen primjer, mogle biti i zaista iscrpne programske knjižice ljubljanskoga Slovenskog narodnog gledališča. Iako upitne tržišne isplativosti, kazališne biblioteke morale bi biti sastavni dio ponude, ne samo zbog izdavaštva koje dramske tekstove zaobilazi u širokom luku, ili pak teatrologije, nego ponajprije zbog kazališne publike i kazališne kulture. Upravo se zato treba nadati da u Hrvatskoj neće o(p)stati samo tri takva izdvojena slučaja. Igor Ružić