Pubertetski pješčanik

Pubertetski pješčanik

Gledana sama za sebe, Sahara je prpošna, posve uspješno realizirana akcijska avantura, dobra barem koliko i prošlogodišnji Hidalgo, a mnogo manje iritantna od dvaju nastavaka Mumije

Da imam deset godina, Sahara bi mi bila pojam savršeno zabavna filma - egzotične lokacije, povijesne tajne, znanstveno-pustolovna organizacija NUMA, preplanuli fakin Dirk Pitt kao utjelovljenje svih mojih ideala buduće muškosti, obećanje još mnogih uzbudljivih epizoda u budućnosti. Da imam petnaest godina, pak, već bih znao za Indianu Jonesa i Jamesa Bonda, pa bih na Saharu gledao s blagim odmakom. Zapravo, upravo to mi se i dogodilo u toj dobi - s filmom Dragulj Nila, nastavku Lova na zeleni dijamant, jednim od prvih pokušaja izmještanja estetike Otimača izgubljenog kovčega u današnjicu. Lišen fantastike, ali smješten u još apstraktniji svijet od onoga koji nastava dr. Jones, taj serijal iz sredine osamdesetih brzo je ostao bez sape po dolasku u najveću svjetsku pustinju. Čini se da bi slična sudbina mogla zadesiti i Saharu - jer današnji su devetogodišnjaci daleko medijski pismeniji od moga naraštaja.

I tako teško da će se naći netko tko smjesta neće zapaziti nedostatak izvornosti koncepta (film je adaptacija jednog iz niza pustolovnih bestselera Clivea Cusslera), očito udaranje temelja franšizi, odnosno razmjernu neatraktivnost akcijskih prizora (koji su, usput, posve u redu, pa čak i djeluju svježe u svojim skromnim i relativno realnim razmjerima). Jednostavno, gledana sama za sebe, Sahara je prpošna, posve uspješno realizirana akcijska avantura, dobra barem koliko i prošlogodišnji Hidalgo, a mnogo manje iritantna od dvaju nastavaka Mumije. Ali kontekst prezasićenosti atrakcijama, proistekao upravo iz filmova poput Mumije, priječi suzdržanijim filmovima poput Sahare put do ciljane publike - one koja se prestala igrati u pješčaniku, a još nije upila glavna pubertetska iskustva.

Nabijenost pozitivnom energijom

Dobrodušan, uzbudljiv i nabijen pozitivnom energijom, Sahara je vrlo vjerojatno odviše benigan film za naše doba. Samo u jednom pogledu Sahara se ne doima kao da potječe iz nekih nevinijih vremena: mislim na ustrajavanje na aktualnim ekološkim (zagađivanje pitke vode usred pustinje) (ne, zbilja) i političkim temama (vojne diktature u crnoj Africi, što znači da su nam negativci Crnci, pa se iz politički korektnih razloga priči mora pridodati i razmjeran broj pozitivnih Crnaca, te uskoro ponestaje prostora za neizbježne bijele protagoniste, te scenaristička iskonstruiranost postaje još bjelodanija). Ali i okoliš i tiranija filmu su manje bitni od prikazivanja Matthewa McConaugheyja u najšarmantnijem mogućem svjetlu, kako to već i biva kad je glavna zvijezda ujedno i izvršni producent.

Tako je Sahara u svim pogledima odviše mlak i proračunat film da bi ostavio traga, ili pak začeo tako žuđenu franšizu. Ali isto, valja zapaziti, ne vrijedi i za redatelja Brecka Eisnera, Spielbergova pulena kojemu je ovo igrani debi. Slično kao i Robert Zemeckis s Lovom na zeleni dijamant, Eisner je sada širokoj publici pokazao svoj talent na velikom platnu: samo je pitanje vremena kad će ga iskoristiti za realiziranje poticajnijih i zanimljivijih predložaka.Vladimir Cvetković Sever