PRIREDBE UŽASA

Florence Aubenas, novinarka novina »Liberation« na videosnimci skvrčenih nogu, očajna, izmučena, prestrašena, omršavljena, s modricama na licu i po vratu preklinje za pomoć. Prizor je potresan, ali više ne zaprepaštava. Poznajemo ga. Posljednjih su godina u naše domove ušle snimke blijedih i zastrašivanih talaca, koji pred kamerama zamuckuju naučene rečenice i mole za život. Maskirani teroristi, koji im zajedno s citatima iz Kurana čitaju smrtne presude i vitlaju noževima nad njihovim vratovima, izgledaju kao jezovite prikaze iz najkošmarnijih snova. Teško se pomiriti s mišlju da to nisu snovi nego okrutna zbilja. Još je teže razumjeti kakav je zapravo smisao hladnokrvna mučenja i ubijanja posve nevinih žrtava, otetih novinara, poslovnih ljudi, čak i humanitarnih radnika. Ako bi bila riječ o vjerskim ili političkim ciljevima, onda ipak nemilosrdni egzekutori i njihovi stratezi ne mogu očekivati da će se bilo tko poistovjetiti s njima, maskiranim krvnicima, koji ubijaju osamljene, nemoćne i svezane žrtve. Ako je riječ o tome da prestraše, šokiraju i ispune užasom milijune televizijskih gledatelja, onda u tome uspijevaju, ali stvar i dalje ostaje bez racionalne svrhe. Jason Burke, autor knjige Al–Quaida: istinita priča o ekstremnom islamu, misli da Bin Laden i drugi stratezi terorizma nisu usredotočeni na određenu političku dobit, nego na globalnu, tisuću godina dugu borbu dobra i zla. Francuski filozof Jean Baudrillard slična je uvjerenja i o strašnom spektaklu 11. rujna, misli da ti događaji daleko nadmašuju politiku ili ideologiju. Njihova je namjena, piše, ta da se svijet radikalizira sa žrtvama. No, prije nego što se pomirimo s utvrđenom činjenicom da je riječ o toj radikalizaciji, što je teroristi postižu svojim strašnim snimkama, o nečemu što pripada u područje krajnjeg islamskog iracionalizma, o nečemu što zapadni um svojim racionalizmom uopće nije sposoban pojmiti, bilo bi se dobro zaustaviti na našem vlastitom europskom iskustvu. Fotografije obješenika i filmske snimke nevinih talaca, koji ustrijeljeni u potiljak padaju u jame, nisu iracionalna orijentalna zabluda, nego su dokumenti zapadnoga nacionalsocijalističkoga racionalizma, koji je dobro poduprt svakojakom filozofijom i kulturom planirao tisućljetni rajh i svijet radikalizirao sa žrtvama. I Vladimir Iljič Lenjin dekretima je zapovijedao da se strijeljaju isključivo nevini s obrazloženjem da će oni koji prežive razumjeti što je to boljševički teror. U prestrašene se glave lakše nasele uzvišeni ciljevi svjetske revolucije i društva ravnopravnih. Inscenirani procesi, što su ih u Sloveniji na ulice prenosili preko zvučnika, nisu dakako služili pobjedi razuma i pravde, njihov je pravi cilj bio pobuđivati strah, šokirati, prestrašiti, radikalizirati. Ono što Jason Burke uz jezovite inscenirane snimke iz Iraka naziva kazalište užasa, europski su ljudi, i u Sloveniji, na različite načine, spoznali u stoljeću razuma i fantastičnoga tehnološkog napretka. Kazalište užasa nastanjeno je u povijesnome sjećanju europskoga čovjeka, poznaje ga ne samo iz ideološki podivljala dvadesetoga, kao i ne samo iz anarhističkih planova i djela devetnaestoga stoljeća, kazalište užasa bilo je duga stoljeća europske povijesti racionalno pomoćno sredstvo pravosuđa s određenim scenarijima, scenografijom i kostimografijom. Preda mnom je knjiga povjesničara Andreja Studna Krvnikov zamah, kad sam je čitao u rukopisu, još je nosila naslov Priredbe užasa. Sažeto izložimo iz nje što se vrućih ljetnih dana 1652. događalo u Ljubljani. Ubojicu Jurija Mihelčiča najprije su mučili na spravi za mučenje i kad je priznao svoj zločin osudili ga na smrt. Na putu prema stratištu svečana se pogrebna povorka, koju su pratili svećenik, sudac, gradski pisar, članovi sudskoga vijeća i dakako znatiželjno mnoštvo, zaustavila kod Špitalskih vrata, tu je krvnik dvaput uštinuo izmučeno Mihelčičevo tijelo usijanim kliještima. Strašne muke pratilo je vikanje i jecanje. Pogrebna se povorka zatim počela kretati prema stratištu na Friškovcu. Tamo je krvnik jednim zamahom majstorski odsjekao osuđeniku glavu. Time strašnim prizorima još nije bio kraj. Pravosuđe je, naime, odlučilo da će Mihelčičevo tijelo proganjati preko svakog mogućega trpljenja. Krvnik je po zapovijedi pravosuđa slomio zločinčevo tijelo i upleo ga u kotač. Na kotač je pribio i glavu. Teatralno organizirani spektakl užasa, kako ga naziva autor, svim se svojim strašnim sjajem završio podizanjem nesretnikova tijela na okomito postavljen kolac. Zdrobljeni Mihelčičevi posmrtni ostaci, što su ih svima na viđenje i istodobno na opomenu izložili između neba i zemlje, tamo su u društvu gavrana i pasa lutalica ostali danima, tjednima, možda čak mjesecima. To se zbilo u davna vremena.

Posljednju predstavu toga kazališta Ljubljana je vidjela godine 1867, među gledateljima bio je i dr. Henrik Tuma, koji je događaj i opisao. Tada su na Gradu javno, pred masom ljudi, objesili ubojicu iz Vipavskoga. A to nisu više tako davna vremena. To je godina kada je u Austro–Ugarskoj prihvaćen takozvani Decembarski ustav, koji je oživotvorio temeljne građanske povlastice i kada su u staleškom kazalištu u Ljubljani, pravom kazalištu , već glumili na slovenskom jeziku, nekoliko godina poslije, recimo, Gogoljeva Revizora, kada su se u Kasinu građani klanjali i vrtjeli u doličnim plesovima. A samo puškomet dalje pred oduševljenom publikom, u kazalištu na otvorenome, vješali čovjeka. Dvadeseto je stoljeće, kao što je rečeno, donijelo priredbe javnih političkih suđenja i zastrašivanja, egzekucije su se provodile na tajnim mjestima. I razlika između starih, neciviliziranih vremena, kada su javno vješali ubojice, i novoga doba bila je uglavnom ta što su ubijeni ljudi bili posve nevini. Kao na današnjim snimkama, što ih s pomoću videokamera, digitalizacija i pržilica za CD–ove izrađuju islamski ekstremisti. Žrtve novoga doba u Europi dvadesetoga stoljeća i u Iraku dvadeset i prvog stoljeća nisu više zločinci, koje, u ime pravde i pobjedničkoga slavlja pravosuđa, treba javno ubiti, nego samo još slučajno odabrani taoci, koje se koristi u propagandne namjene, za jezivo teatralno zastrašivanje svijeta. Doslovno svijeta, jer snimke dolaze kako u palače europskih gradova i njujorške nebodere tako i u klimave kolibe južnoameričkih i azijskih predgrađa, ukrašene satelitskim antenama. Kazalište užasa nije više ograničeno samo na stratište Friškovec s ograničenim brojem stanovnika. Iz improvizirana televizijskoga studija, kakav su američki marinci našli u Faludži, opremljena videokamerama, serijom računala i najmodernijom opremom za montažu, među stijenama poškropljenima krvlju, prizorište ljudske smrti danas se proteže na cijeli svijet. Dokument iz davnih stoljeća opisuje kako mortis exactor (krvnik) velikim nožem osuđeniku prereže grlo tako da pritom obojicu oblije krv; točno takav prizor danas se iz skrivena iračkoga studija u hipu proširi na sve kontinente, u sve domove gdje su ga spremni pogledati. I ako ga kakva televizijska postaja cenzurira, može ga se vidjeti na internetu.

Jason Burke kaže da je, u razdoblju otkad su teroristi počeli džihadske snimke razvijati kao žanr, broj internetskih stranica s tvrdom pornografijom, filmova velike naklade i računarskih igrica, koje zorno prikazuju — makar i izmišljene — prizore teških tjelesnih ozljeda, poprilično narastao. »Pogledajte bilo koju američku internetsku stranicu«, kaže, »gdje su dostupne snimke silovanja i ulomci prometnih i željezničkih nesreća pored desetine snimaka otmica i ubojstava što su ih objavili otmičari u posljednjoj godini. Ako se prijavite, dostupno vam je sve. Nekoć su, možda se sjećate, prizori ubijanja bili vrlo rijetki. Propaganda je funkcionirala samo na jeziku koji je razumljiv ciljanoj javnosti. Okrutna je istina da stil napada Al–Quaide i ubijanja u Iraku — i cjelokupno kazalište moderna terorizma — dobro poznajemo.« Burke misli na suvremeno nasilje, što ga susrećemo na svakome koraku, a ja dodajem da ga poznajemo ne samo iz današnjeg iskustva nego i iz povijesti naše civilizacije, iz razdoblja političkoga terora te iz vremena kada su priredbe užasa služile egzemplarijskome pravosudnome kažnjavanju i zastrašivanju.

Ali to svejedno ne znači da se s time treba pomiriti, ne znači da treba razumjeti zvjerstva suvremenog terorizma i ne znači da treba ukinuti televiziju. Priredbama užasa nijedna fundamentalna ideja, uopće nijedna ideja, ne može postići svrhu, ne može ukloniti uzorke kojima opravdava nastanak terora. Ono što može donijeti samo je još više užasa i terora. Ali za manihejsku misao upravo je to prava svrha. I tu se krug racionalnog pokušaja da stvar razumijemo definitivno zatvara.Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović