Povratak korijenima

Povratak korijenima

Ukoliko želi raditi na pravi način, kazališni umjetnik danas mora sve upoznati i iskušati, pratiti što se zbiva s književnošću, filmom i slikarstvom, čak i ako ne želi sve to primjenjivati u radu

Josef Nadj, ili izvorno Nagy József, kompletni je kazališni autor rođen u Kanjiži u mađarskoj zajednici na granici današnje Srbije i Crne Gore i Mađarske. Nakon dvadeset petogodišnjeg boravka u Francuskoj, gdje nakon godina naukovanja u školama Marcela Marceaua i Etiennea Decrouxa nastupa u produkcijama eminentnih koreografa, osnivanja vlastitog kazališta JEL i preuzimanja dužnosti voditelja Centre Chorégraphique National u Orléansu, planira povratak i izgradnju vlastitog kazališnog centra u rodnom gradu. Prvi korak na tom putu bilo je osnivanje Kanjiškog kruga, umjetničke organizacije čija je koprodukcija s beogradskim Bitef Teatrom pod naslovom Apocrif codex II: Eden zatvorila 22. tjedan suvremenog plesa. Zagrebačkoj publici bio je to četvrti susret s kazalištem Josefa Nadja: 1988. Tjedan suvremenoga plesa ugostio je Sedam koža nosoroga, 1991. u organizaciji Hrvatskoga instituta za pokret i ples došla je Comedia Tempio, a 2003. na programu Festivala svjetskog kazališta bio i naslov Il n'y a plus de firmament.

Potka predstave Eden ponovno je jaka sudbina pojedinca, ali ovaj put u žrvnju politike. Što vam je poslužilo kao otponac?

— Komad je nastavak ciklusa koji sam počeo još u Kanjiži. On je neka vrsta uvoda u ono što namjeravam nastaviti 2007, kad ću napokon pronaći vremena da se vratim i da radim u rodnom gradu. Ovaj put nisam ni mogao izabrati neki drugi motiv, no prije bih rekao da je tema našla mene. Naime, čitao sam neke dnevnike i uspomene, naročito onih intelektualaca i književnika s ovih prostora koji su se u jednom trenutku života našli ili u logoru ili u zatvoru. Potresla su me ta svjedočanstva, no pored toga učinilo mi se da je ta sudbina tipična za ovaj srednjoeuropski kraj, gdje se svaki intelektualac mora susresti s nekom vrstom teške represije. Pri stvaranju predstave pričali smo posebno o sudbini Györgyja Faludija, mađarskoga pjesnika koji se pedesetih godina zaista našao u logoru, i ovaj je komad poput aure oko toga što se zbiva u glavi književnika kad se nađe u takvoj situaciji, gdje, uza sve ostalo, nema ni sredstava za rad, ni olovke ni papira, pa onda mora u glavi nastaviti svoje djelo. Najviše nas je zapravo zanimalo odakle čovjek crpe snagu da nastavi djelo i održi vertikalu. Tako naslov treba shvatiti sarkastično, kao nešto što zapravo ne postoji.

Koliko se tako snažan narativ opirao vizualnim i stilskim odrednicama vašega kazališnog izraza?

— Nemoguće je, jasno, prepričati vizualna rješenja u predstavi. S jedne strane glazbom i pokretom našli smo pravi način da tu građu obuhvatimo, ali mogu reći da postoji određena vizualna dramaturgija koja od početka do kraja čisto u slikama priča tu istu priču.

I na glazbenom planu predstave čujna je želja za povratkom korijenima. Koliko je u toj glazbi izvornoga, a koliko tradicijskog?

— Ovo nije prvi put da imamo živu glazbu u predstavi, ali je istina da je ovaj put u toj glazbenoj pratnji nešto prisutniji folklor, ili, recimo, tradicijska osnova iz regije. Skladatelj Ákos Szelevényi ima životni put sličan momu, rodom je iz Mađarske, ali već godinama živi u Francuskoj i karijeru je izgradio tamo. No, također, ima potrebu i želju za povratkom, da živi u izravnu kontaktu s ovdašnjom glazbenom tradicijom, koju on u ovoj predstavi spaja s vlastitim autorskim eksperimentom. Odavno se poznajemo i dugo smo čekali ovakvu priliku za suradnju.

Kako će se najavljeno osnivanje vašeg kazališnog istraživačkog centra u Kanjiži odraziti na vašu međunarodnu karijeru?

— I u Francuskoj sam radio ono što sam počeo raditi kod kuće, pa ću tako i sad, kad se vraćam, samo nastaviti osobno istraživanje. Povratak će mi samo pružiti priliku da pokušam raščistiti neke ideje o kojima razmišljam već dulje vrijeme i neke forme na kojima radim već dvadeset godina. Jasno, okolina je drukčija pa će zato u organizaciji neke stvari biti i teže, ali iz svakoga konteksta treba izvući nešto pozitivno. Osim toga, ni u Francuskoj situacija nije baš savršena. Zanimljivo je da u Kanjiži nije bilo gotovo ništa u smislu kulturne infrastrukture, tako da moramo početi od toga gotovo ničega, od praznoga papira, i podići najprije temelje, i to doslovno od prostora do svega ostaloga kako bismo stvorili materijalne uvjete za rad. Osobno mislim da se čovjek treba vratiti i pronaći bit vlastitoga rada, jer tada se sve svede na čiste, jednostavne i konkretne stavove. A to je upravo ono što sad doživljavam u Kanjiži. Pitate li me pak što ćemo izgubiti odlaskom iz Francuske, taj transfer ne znači da ćemo odbaciti sve ono što smo doživjeli i izgradili vani, jer ćemo jednom nogom ostati i ne samo u Francuskoj nego i u svijetu. Nastojat ćemo i dalje gostovati i surađivati s inozemstvom, jer je to jedini pravi način rada.

Hoće li u radu centra biti važniji radionički rad ili produkcije?

— Uvijek je najvažniji cilj projekt, dakle komad. Sve što namjeravam organizirati, i atelijer, i radionice, čak i one za film i glazbu, sve je ono što smatram danas važnim u suvremenom kazališnom jeziku. Ukoliko želi raditi na pravi način, kazališni umjetnik danas mora sve to upoznati i iskušati, pratiti što se zbiva s književnošću, filmom i slikarstvom, čak i ako ne želi sve to primjenjivati u radu. Na primjer, najvažnija je kulturna manifestacija u Kanjiži jazz–festival, koji se održava već deset godina, što znači da velik broj glazbenika svake godine dolazi u taj grad i tek su ponekad oni kao gosti iskorišteni i u nekom kazališnom projektu. Plan s novim centrom bio bi i pozvati ih izvan okvira festivala kako bi u radioničkim uvjetima pokušali tu suradnju produbiti. Smatram da danas izvođač, glumac, plesač ili kako god ga zovemo, mora imati poglede vrlo slične glazbenicima, pogotovo onima koji se bave improvizacijskom glazbom. S obzirom da smo tako bliski, morali bismo izmijeniti iskustva.

U stilističke konstante vašeg rada kao možda i najutjecajnija činjenica upisano je kazalište Tadeusza Kantora. Zašto?

— Na to pitanje najteže je odgovoriti. Moja prva predstava, Pekinška patka, već je bila obojena Kantorovim svjetlom, ili svijetom, kako god želite, iako u to vrijeme još nisam bio vidio nijednu Kantorovu predstavu. To je, dakle, već bilo u meni i izašlo je iz mene prirodno, pa zato od tog trenutka samo raščišćavam taj prvi intuitivni nalet, tu prvobitnu količinu Gregora Samse u meni.

Inspiracijska poveznica vaših predstava nerijetko je književnost, od svjetskih klasika do manje poznatih autora koje osobno cijenite. Koliko će povratak u rodni grad promijeniti to motivsko nadahnuće?

— U mom radu ima više razdoblja. U početku, prije dvadeset godina, napravio sam četiri ili pet predstava o tematici iz Vojvodine, o ili prema književnicima koji dolaze iz tog kraja, te dvije predstave samo o mojim sjećanjima iz Kanjiže u doba moga djetinjstva. Poslije sam tek počeo obrađivati svoje omiljene svjetske pisce, što traje do danas. Posljednji komad koji smo upravo završili temelji se na djelu neobičnoga francuskog pisca Raymonda Roussela, kojeg čak ni u domovini ne poznaju baš previše, dok je meni iznimno važan. No, ima još nekoliko takvih književnika o kojima razmišljam i koji će sigurno doći na red. Ono što baš sad želim jest nastaviti taj svoj dijalog s omiljenim piscima i filozofima i uklopiti ga u ono za što ću tek sad imati više prilike i vremena, a to je proučavanje literature i tradicije našega kraja, od razgovora s običnim ljudima do istraživanja u muzejima, knjižnicama i sličnom. To je i inače način kako radim. Čitanje je za mene osoban čin, od djetinjstva sam kao zalijepljen za knjige i čitanje kao proces, što me nije napustilo do danas. Svaki dan moram satima čitati da bih se našao u tom stanju da tjelesno reagiram na pročitano.

Pored književnosti, filozofije i likovnosti, vaš kazališni rad obilježavaju, čini se, još tri čimbenika. To su šah, cirkus i borilačke vještine. Koliko je od njih ostalo nakon četvrt stoljeća karijere?

— Borilačke vještine za mene su prošlost, one su vezane samo uz moje djetinjstvo i dječaštvo, ali su ostale sastavni dio moga puta koji se kasnije najprije nadopunjavao plesom a još kasnije ples je posve zavladao. Šah mi je ostao od malih nogu, ali se njime i danas koristim kao, pored čitanja, još jedinim izlazom za mentalnu pripremu. Cirkus je pak došao usput, uvijek mi se sviđao kao vrsta drukčijeg svijeta, pa sam morao prihvatiti suradnju kad su mi je ponudili. I u sljedećoj ću predstavi imati dva akrobata, tako da možemo reći da je i cirkus konkretno ušao u moj rad. Razgovarao Igor Ružić