Park zrcala

Park zrcala

Zrcalno-refleksijska, kaleidoskopsko-kristalasta fragmentiranost filma dominira gotovo svakim kadrom i čini inteligentnu i nedvojbeno atmosferičnu vizualnu potkrepu (iako ponešto školski transparentnu) psihološkim profilima i identitetima njegovih triju glavnih

protagonista

»Poput sunca, poput mjeseca, poput vode, poput zlata budi jasno i blistavo i održavaj ono što nosi se u srcu«, natpis je na jednome kineskom zrcalu koje se čuva u vijetnamskome muzeju. A upravo su zrcala ključni metaforičko-strukturalni nosilac dramaturško-psiholoških odrednica baš kao i onih narativnih - pripovjedačkih, pazlastoga tkiva Wicker Parka. Njegova zrcalno-refleksijska, kaleidoskopsko-kristalasta fragmentiranost pritom dominira gotovo svakim kadrom i čini inteligentnu i nedvojbeno atmosferičnu vizualnu potkrepu (iako ponešto školski transparentnu) psihološkim profilima i identitetima njegovih triju glavnih protagonista. Razlomljenost ili dualnost, evocirana dakle ogledalima, evocira time dualnost duše, razum i ludilo, ali i skrivanje pravog identiteta, baš kao i zbrčkanu nepravocrtnu strukturu sama slijeda priče, odnosno raznorazne perspektive likova koji tu priču nastavaju. Stoga i redateljevi postupci, počesto repetitivni, te učestala uporaba splitscreena, nalaze opravdanje. Izbor upravo takve strukture djela McGuigana (inače vrlo, vrlo zanimljiva redatelja srednje generacije škotskih filmaša i potpisnika nevjerojatno dojmljiva Gangstera broj 1) otkriva radije kao redatelja sklonija propitkivanju istinskoga stanja svojih ranjivih i zbunjenih karaktera negoli prvoloptaša koji će namah, s materijalom potentnim prerasti u triler, odmah krenuti u hičkokijanske ili Oglas donosi smrt - vode ili stilske postupke.

Europska veza

Bliži tako bivajući svojevrsnoj psihološkoj melodrami ala francuska Pornografska veza Frederica Fontaynea (a po francuskom je izvorniku L’Appartement Gillesa Mimounija McGuigan i napravio remake), Wicker Park posve se fokusira na likove bez forsirane trilerske tenzije i dimenzije, odnosno bliži biva svojevrsnom europskom štihu. Smetnju pri njegovu inače respektabilnu i ne posve zanemarivu trudu, pokušaju i rezultatu, čini u prvome redu ponešto neuvjerljiva premisa o sudbinskoj koincidenciji razdvajanja ljubavnoga para (prvenstveno glede mogućnosti korištenja suvremene telefonske tehnologije), potom u isuviše sladunjavu prvom dijelu filma, baš kao i konačnom dojmu makinacijske iskonstruiranosti. Ipak, prikaz stanja ljubavne opsesivnosti (iliti infišacije) svakako uvjerljivo pronosi - njegovi likovi pate od nje, no jedan pritom ima, a drugi nema ljubavnički uzvrat te se postavlja pitanje može li se prvo nazvati opravdanim, a drugo ne, odnosno bi li bilo obrnuto da su i njihovi odabranici reagirali drukčije. Redatelj daje komercijalno najprihvatljiviji odgovor - odobrava prvi slučaj bez zadrške; drugi pak, ako i ne prihvaća u potpunosti, barem dopušta uvid u tužno stanje individue koja ga pronosi. A takvim kompromisima, iako istina da se svi zrcalimo jedni u drugima svakako stoji, emotivna katarzičnost djelomično izostaje.Katarina Marić