Odrastanje u pojasu polarne svjetlosti

Odrastanje u pojasu polarne svjetlosti

Mikael Niemi, Pop glazba iz Vittule, AGM, 2005.

U doba kad smo bili djeca neke smo stvari upijali ozarena pogleda, puni dječje znatiželje. Bilo je to vrijeme kad smo u punom tehnikoloru i u nevjerojatno preciznoj rezoluciji djetinjeg oka zapažali svaku novu pojavu: mamine slatke delicije ili tatine nevjerojatne podvige. Naše su oči gutale baš sve. Sve što bi nam šareni svijet ponudio iz svoga bogata skladišta dojmova. Pa i pored svih silnih djetinjih trofeja neki, poput primjerice mene, više od svega drugoga pamte slike spektakularnih zalazaka sunca okupanih raskošnim potezima boja. Zalaske koji su u mojoj danas poodmakloj (ahem!) mladosti izgubili onaj čarobni koloristički sjaj što su ih imali u dobu dječačke zadivljenosti. Boje mojeg, a priznat ćete i vašeg djetinjstva, danas kao da su izblijedjele, kao da ih je nailazak nekog velikog oblaka odraslosti zasjenio pod svodom nebeskim.

Kad danas svrnete pogled na nebo, dođe vam da se zapitate - gdje su nestali oni predivni preljevi narančastocrvenih predvečerja koja smo tako često gledali u dječjim danima? I kako to da su nam se nebeske crtarije nekada doimale maštovitije i ljepše od ovih današnjih? Podliježemo li ovdje nekom jeftinom nostalgičnom sentimentu? Nasreću, današnji nas astronomi uvjeravaju da nije tako. Njihovo znanstveno otkriće zvano globalno prigušenje budi optimizam da je s vašim i mojim impresijama ipak sve u redu. Naime, žal za nekadašnjim raskošnim zalascima sunca ne trebamo pripisivati nikakvoj nostalgiji, tvrde oni, naša su djetinjstva doista bila okupana jačim popodnevnim sunčevim sjajem nego djetinjstva današnjih mališana! Da budemo precizniji: od sredine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do sredine devedesetih, količina sunčeve svjetlosti što se odbija od Zemljine površine stalno se smanjuje. Posljedica tog sniženog udjela reflektirane svjetlosti zvanog albedo jest ta da su dani unatrag četrdeset godina sve prigušeniji, a svjetlosni efekti u predvečerje sklepani kao da je bog Zemlju obasjavao na nešto skromnijem budžetu.

Mikael Niemi švedski je pisac koji vrlo dobro zna da osim nezaobilaznog libida na naš život i razvoj presudno utječe i - albedo. Riječju: seks je bitan koliko i klima, ljudi koliko i podneblje. A odrastanje u pojasu polarne svjetlosti (pod višemjesečnim velom dugih noći ili beskonačnih dana arktičkoga kruga) jednako je obilježeno čudesnom igrom nebeske iluminacije koliko i buđenjem pubertetske seksualnosti. Niemijev neponovljiv romaneskni prikaz odrastanja u najsjevernijem dijelu Švedske zvanom Vittula u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća ogledni je primjer nordijske odmjerenosti, ekonomična trošenja riječi te sjajan spoj sjevernjačke poetičnosti, duhovitosti i tolerancije. U dvadesetak poglavlja ove iznimno tople knjige pratimo sjećanja učitelja književnosti o najvažnijim događajima iz njegova djetinjstva, a usput na šaljiv, poetičan i često začudan način upoznajemo lokalne običaje i tradiciju te urnebesno smiješne promjene što ih donosi sveprodiruća pop-kultura. Seoska natjecanja u maratonskom opijanju dio su ne(o)pisane tradicije Vittule, baš kao i rodbinsko-susjedske razmirice, religiozni fanatizam utemeljen na odsutnosti vjere u Boga te natjecanja u izdržljivosti preznojavanja u uzavreloj sauni. Smjesom autobiografskih prisjećanja, magijskog realizma, topla humora i groteske te poetičnih ekskursa koji iznenađuju i ekscitiraju sva čitateljeva osjetila, Mikael Niemi prikazuje Vittulu kao egzotičan kutak globusa u kojemu je vrijedilo živjeti i odrastati, premda u njoj vladaju gruba sjeverna klima i oskudni mentalitet seljaka.

Roman Pop glazba iz Vittule započinje urnebesno smiješnom anegdotom u kojoj zatječemo pripovjedača dok osvaja vrh Himalaje. Uma zamagljena od hladnoće i napora, pripovjedač teško razaznaje okoliš oko sebe. U jednom trenutku zapaža tibetansku molitvenu ploču nad koju se sagiba i odlučuje je poljubiti. U znak zahvalnosti bogovima što je još živ i zdrav. U isti tren usne mu se zbog hladnoće lijepe za metal i pripovjedač ostaje prikovan za nj u podmukloj đavolskoj stupici. Scena pomalo sliči na onu iz filma Glup i gluplji. Niemijev se pripovjedač učas počinje proklinjati zbog vlastite gluposti. No, odmah se pokušava otrgnuti od čelična zagrljaja mrzla metala, ali ništa mu ne polazi za rukom. Iz stupice se ne može iskobeljati.

I kad već pomišljamo kako je sve za njega gotovo, ideju mu daje prisjećanje na sličan događaj iz djetinjstva, prisjećanje na trenutak kad se kao dječak uhvatio za hladnu kvaku na vratima ostavši prilijepljen za nju. Sjeća se kako ga je spasila čaša majčine tople vode koja ga je uspjela osloboditi iz zamke. Pripovjedaču ne preostaje ništa drugo nego da slijedi primjer iz djetinjstva. Pomokri se u plastičnu čašu pa onda mlaku tekućinu prelije preko usta: »Oslobodio sam se pišanjem. Moja je molitva završena. Jezik i usnice su mi ukočeni i ranjavi.« Tek kad se pripovjedač konačno uspijeva osloboditi iz smrtnog zagrljaja ploče sve mu se potpuno bistri pred očima, a svijet davno zaboravljenih događaja iz djetinjstva počinje jasno navirati. Priča o Niemijevu djetinjstvu može otpočeti.

Slijedi dvadeset sjajnih poglavlja što prate pripovjedačevo odrastanje od njegovih najranijih dana, kad upoznaje najboljega prijatelja, do niza urnebesno zabavnih, dirljivih ili čak jezivih anegdota iz dječačkoga života u Vittuli. Između pregršt zanimljivih događaja možete pročitati kako se pripovjedač prvi put susreo s Elvisovom glazbom, kako je osnovao svoj amaterski rock sastav, kako je starom nacistu pomagao u masovnom uništavanju poljskih miševa te kako je vlastitoga prijatelja spašavao od zle bake vještice.

Knjiga je, kažem, sjajno napisana, ali zbog labava kompozicijska načela i proizvoljne anegdotalnosti ne uspijeva postati remek-djelo. Uvodno poglavlje na Himalaji šaljiva je zahvala piščevu djetinjstvu (jer sjećanje na njega doslovce mu spašava život) i kao takvo efektan je uvod u knjigu, ali do kraja romana ono se više ni jednom riječi ne spominje! Taj okvir Niemi propušta iskoristiti tijekom knjige, a i za zaključno poentiranje na kraju, kada u posve nepovezanu i pomalo prežvakanu sentimentalnu poglavlju-pogovoru lamentira nad prolaznošću egzistencije i sjećanja, i kad s prikrivenim osjećajem krivnje mudruje o ljudima koji su kao on odavna odselili iz Vittule.

Šteta, jer knjiga je u mnogim poglavljima iznimno originalna, kako na sadržajnoj tako i na formalno-stilskoj razini. Uvod i završno poglavlje dakle ne uspijevaju zadati jasan i čvrst značenjski okvir koji bi pojedinačnim pričama-poglavljima dao čvrstu podlogu nadogradnje. No, i pored toga Pop glazba iz Vittule sadrži mnoštvo prekrasnih poglavlja u kojima možete zasebno uživati i čitati o čudnovatim zgodama dječaka na sjeveru Švedske. Prepustite se Niemijevu romanu i vaše će oči ponovno progledati djetinjim pogledom punim spontana divljenja za svijet oko sebe. A i zalasci će sunca usprkos neizbježnu globalnu prigušenju bljesnuti punim sjajem kao nekad.Predrag Madžarević