»MOJ FADO«

»MOJ FADO«

»Nikada nisam bila sretnija u životu no sada. Mislim da se to čuje i na albumu. Možete osjetiti svaku moju emociju«, rekla je povodom izlaska svog novog albuma, Transparente, portugalska fado-diva Mariza, uz nama već dobro poznatu Misiju, nasljednica velike Amalije Rodrigues. Ma kako se ova izjava činila čudnom kada je u pitanju fado - baladna pjesma tuge i boli koju često nazivaju portugalskim bluesom, zagrebački je nastup pokazao da je Mariza, ne oduzimajući ništa tradiciji, stvorila svoj fado u kojem osjećaji nikako nisu jednodimenzionalni.

Pjevačica rođena u Mozambiku, odrasla pjevajući u obiteljskom restoranu u lisabonskoj Mourariji, četvrti u kojoj se fado rodio, izgradila je vrlo osoben stil s potpuno originalnim materijalom, što donosi opušteniji ton i nove ideje. U njenu prvome zagrebačkom nastupu taj se koncept pokazao briljantnim. Starije kompozicije, poput kompleksne raspoložajne Retrato s prekrasnim violončelom ili Meo fado meo, obilovale su elementima flamenka te andaluzijske, sjevernoafričke i romske glazbe, dok je novi materijal, zasnovan na isčitavanju Marizinog fada produkcijom i aranžmanima Brazilca Jacquesa Morelenbauma, inače glazbenog direktora Caetana Velosa, ne gubeći ništa od tradicionalne biti, donio fado uronjen u brazilske i afričke ritmove, baš po ukusu novog tisućljeća. Tu su se posebno izdvojile naslovna skladba albuma, posvećena crnoj baki pjevačice, zatim Montas, melankonični osvrt iz novog Lisabona te kompozicije veselijih ritmova.

Mariza se zaista predstavila kao pjevačica fascinantna glasa. Ona ima sve što fado zahtijeva - vokalnu bravuru, emocionalnu dubinu, zavodljivu moć i potpuno razumijevanje tradicije. Usprkos atraktivnoj pratnji peteročlanog sastava, sva pozornost publike bila je usmjerena na vitku pjevačicu kratke, platinasto obojene kose u elegantnoj haljini te njezin robustan, uzbudljiv glas velika raspona i s bezbroj finih valera. Radi se o vokalu sposobnome za vrlo suptilne promjene intenziteta i raspoloženja koji se mora slušati u potpunoj tišini, što je publika i omogućila. I dok većina pjevača koje krasi prirodan talent često (zlo)rabi svoje mogućnosti do krajnjih granica, Marizina tehnika bila je tek način na koji ona, kroz pjesmu, priča priču.

Marizin je glas osvojio jedinstvenošću, a njezin stil bez pretjerane ozbiljnosti upućivao je na nimalo muzejsko tretiranje fada. Bio je vidljiv njen užitak u pjesmi, bez obzira na stupanj tragičnosti tematike. Kada je pred kraj zapjevala Primaveru, taj emocionalni vapaj i zaštitni znak njene legendarne prethodnice, interpretacija je dosegla snagu koja se gotovo može usporediti s brutalnošću.

Ukratko, vrlo zavodljiv zvuk osvježenog fada u rasponu od vedrijih tonova do tragike emocionalnoga zagušenja. Ekspresivna Marizina pojava, teatralni glas i geste svojevrstan su amalgam pop-ikonografije i tradicije - format kojim je potpuno opravdala reputaciju jedne od najzanimljivijih pojava world musica.Velimir Cindrić