Krivotvorenje malih žena

Krivotvorenje malih žena

Monstruozna mučiteljica, troje transvestita i jedna izgubljena djevojka, kako ih je moguće očitati u njihovu plesnom radu, programskim tekstom nam se sugerira, trebali bi prokazati licemjerni prosede slavnoga dječjega romana američke spisateljice Louise May Alcott

Na samu početku predstave na scenu izlazi visoka mršava žena s drvenim štapom u ruci, odlaže četiri knjige, svaku u po jedan kut pozornice, uzima stolac/naslonjač, postavlja ga na proscenij, sjedne i otvori knjigu. Iz prvih redova publike detektiramo da su to Male žene, Louise May Alcott. Za one koji sjede podalje pa ne vide jasno naslovnicu knjige uputa se nalazi u programskom obrazloženju predstave Sestrice: plesna predstava zasniva se na tom kultnom dječjem romanu i želi razotkriti i obračunati se s njegovim opasnim licemjerjem.

Izvođačica u naslonjaču, ujedno koreografkinja Sestrica Caterina Sagna, gledajući u otvorenu knjigu strogim glasom izvikuje stvarna imena i prezimena trojice plesača i jedne plesačice: Nordine Benchorf, Alessandro Bernardeschi, Antonio Montanile, Susana Panades Díaz, koji začuvši svoje ime i prezime izlaze na proscenij i stanu, a poslije nešto i otplešu. Njihova se imena i prezimena u izvikivanju reduciraju najprije samo na ime, potom na nadimak, pa umanjenicu nadimka, a prozivanje se ubrzava kao i njihovo predstavljanje plesnim sekvencama. Promatramo dril majke/krotiteljice/mučiteljice svoje četvero djece, od kojih će se i djevojka i tri muškarca presvući tijekom predstave u žensku odjeću, navlačeći histerično šarene suknje, košulje, majice, pomodnu žensku odjeću našega doba.

Majka im u jednom trenutku podijeli knjige i oni posjedaju oko nje u idiličnu sliku (repliku jedne od najčešće reproduciranih ilustracija iz romana Male žene) i čitaju. Čitanje, ovdje, ne kao izbor i poželjna akcija, nego kao prisila i maltretiranje. Zatim, bivaju podvrgnuti drilu učenja stranoga jezika, plesanja na glazbu iz serijala X–files, sviranju plastične dječje violine, plesanja na ritam koji majka zadaje štapom, da bi na kraju za sve te bez većeg otpora manijakalno izvršavane zapovijedi bili darivani papirnatim vrećicama s prepoznatljivim natpisima poznatih/skupih modnih trgovina iz kojih izvlače gomilu dizajnirane odjeće i navlače je na sebe dok svira glazba iz serije Dynasty, a majka slavodobitno pozdravlja taj prizor diktatorskim gestom podizanja u vis crvenoga šala.

U plesnotehničkom pogledu četvero plesača bez osobito uvjerljiva individualiziranog ovladavanja tjelesnom vještinom izvodi niz sekvenci poznatih nam s različitih treninga suvremenog plesa. A dramaturški postupak uvijek se ponavlja: tiranska majka zadaje nerazumne zadatke u prostorno izoliranu svijetu, dok četvero njezine djece to poslušno izvršava. Sve nalikuje morbidnu isječku tegobna prizora iz kakve (zamišljene?) umobolnice, bez ikakva objašnjenja zašto je tome tako i čemu mi tomu mučnom, dosadnom i nejasno izvedenom prisustvujemo. Monstruozna mučiteljica, troje transvestita i jedna izgubljena djevojka, kako ih je moguće očitati u njihovu plesnom radu, programskim nam se tekstom sugerira, trebali bi prokazati licemjerni prosede slavnoga dječjega romana američke spisateljice Louise May Alcott (prvi put objavljena 1868).

No, najavljeno kreativno razobličavanje navodno pogubna konzervativizma romana Male žene nije se dogodilo, nego je taj dječji klasik — zlouporabljen. Jer, majka u romanu ne terorizira svoje četiri kćeri, ne afirmira prislilu i merkantilizam, dapače, svaka od sestara izabire u životu što i kako činiti, a Jo March, jedna od njih, prototip je samosvojne, emancipirane djevojke koja naglašeno ne želi slijediti u 19. stoljeću poželjan model buduće žene/majke/poslušnice, nego izabire nesigurnu karijeru spisateljice.

Postavši silno popularna literatura roman je postao i predmet brojnih ekranizacija i različitih uprizorenja: od odličnog filma Georga Cukora s Katherine Hepburn u ulozi Jo March do sladunjavih, više ili manje iskrivljenih reinterpretacija predloška, primjerice filma Marvina Leroya ili talijanske TV–serije koja priču prebacuje u suvremeno doba, no predstava koju smo pod naslovom Sestrice gledali na 22. tjednu suvremenoga plesa, nažalost, naprosto je — krivotvorina. Postavlja se pitanje zašto se intrigantnom temom nametanja nečije volje (psihičkom ili fizičkom) silom koreografkinja Caterina Sagna nije pozabavila pokušavajući ostvariti vlastiti plesnokazališni svijet, zašto je s toliko prezira i nerazumijevanja odlučila persiflirati roman bogata i dosljedna svijeta Louise May Alcott, suprotstavljajući ga agresiji svoje, u ovoj predstavi, scenske nemoći.Katja Šimunić