JAKO SLATKI KILER

JAKO SLATKI KILER

Jacobson pokušava humanizirati čudovište, igrajući na kartu empatije. Strategija je upalila. Jer, Dahmerov sneni pogled posjeduje neodoljivu magnetsku snagu

S pojavom Fincherova Sedam i Hannibala Lectera kao posljednjega dendija među serijskim ubojicama, estetizacija njihova mita doživjela je glamurozni vrhunac. Lecter se prometnuo u ekstremna performera, čije su se neurokirurško-kulinarske seanse počele doživljavati kao vrhunski estetski ritual. Već smo počeli vapiti za onim prekrasnim vremenima kad su serijski ubojice bili strogo ograničeni na eksploatacijski imaginarij holivudske B-produkcije sedamdesetih. No, nikada ne reci nikad. Zahvaljujući UCD-ovoj zbirci o najpoznatijim serijskim ubojicama, odnedavna dostupnoj i u nas kao obvezatno filmsko štivo za sve psycho-killer-obožavatelje koji drže do sebe, razloga za veselje ima podosta, pod uvjetom da preskočimo Saudersova promašena Gacyja, jer njegov debeljko ne zaslužuje da se o njemu potroši previše riječi.

Za razliku od Van Bebberove ultranasilne i mizogine kronike o obitelji Manson (šifra: The Manson Family), čija je formalna strategija više pankerska nego hipijevska u svojoj nevjerojatno uspjeloj evokaciji kasnih šezdesetih, loše odglumljenoj i posve infantilnoj u nehinjenu amaterizmu, dakle, upravo onakvoj kakva bi se svidjela Kennethu Angeru i Russu Meyeru, Jacobson se više oslanja na kolekcionare mračnih predmeta želje iz filmova Nagise Oshime, ali i na McNaughtonovu uznemirujuću studiju o sociopatu (šifra: Henry: Portret serijskog ubojice). U Jacobsona naprosto ne znamo da li je osamljeniji bio njegov psihopatski autsajder ili ubojičine žrtve. No, dok je McNaughtonov cinemá vérité utro put real-TV-epopeji sa svojim dokudramama i euforijom oko Big Brothera, Jacobson je mnogo bliži estetici ranoga Sundancea, dok Redfordovu filmsku feštu još nije zarazio Miramaxov virus.

Humanizacija čudovišta

Dakako, on ne izbjegava približiti nam pojedinosti iz stvarna života ubojice, koje smo upoznali prelistavanjem crnih kronika, poput ukradene manekenske lutke, Dahmerovih odlazaka na posao u tvornicu čokolade i njegovu opsesiju Polaroidom. On tek pokušava humanizirati čudovište, igrajući na kartu empatije. Strategija je upalila. Jer, Dahmerov sneni pogled posjeduje neodoljivu magnetsku snagu. On sada više nije monstrum iz Milwaukeeja, nego sjetan i jako tužan momak. Više Bambi nego Hannibal. Portretira ga impresivni Jeremy Renner, kojeg smo upoznali u TV-seriji Angel.

Dok u flešbekovima promatramo njegove nespretne pokušaje da zavede mladoga hrvača, on u nama gotovo da izaziva sućut. Zato se donekle možemo složiti s tvrdnjom »Voiceova« kritičara Eda Haltera, koji navodi da je Dahmer jedini gay protagonist s kojim se on kadar poistovjetiti, premda ni sam nije posve siguran jesu li takve reakcije rezultat čemerna stanja u kojem se našao gay film danas ili se one mogu pripisati kritičarevim duševnim tegobama (da bi se na najsvježijem mogućem primjeru potkrijepila Halterova tvrdnja, dovoljno je bilo otići u Cannes i pogledati filmove poput Odete ili Falscher Bekenner). Ovakav empatični prijedlog veoma je riskantan. No, dovoljno je promatrati sekvencu s Dahmerovom na nogama nesigurnom filipinskom žrtvom, koju će rasistički murjaci vratiti u ubojičino naručje samo zato jer su djevojke koje su pokušale intervenirati bile drukčije boje kože, dakle, pripite glupače. Tada nam odmah postaje jasno tko su u Dahmeru pravi psihopati.

Nakon Dahmera, na ovogodišnjem Cannesu dogodit će se autorovo otkliznuće prema mainstreamu (šifra: Down in the Valley), gdje heteroseksualnoga sociopata Edwarda Nortona dijeli od Dahmera tek njegova karizmatičnost, skrivena iza imidža mladog Martina Sheena iz Pustare.Dragan Rubeša