IZDANJE DOSTOJNO UMJETNICE

IZDANJE DOSTOJNO UMJETNICE

Ovaj je dvostruki CD i svojevrsna minimonografija velike Marije Callas

Ukoro će tri desetljeća od smrti Marije Callas, a ne prestaju se objavljivati reizdanja njezinih studijskih snimaka ili žive snimke njezinih nastupa. Tako je ugledni EMI, koji je s njom sklopio ugovor 1952, objavio dvostruki CD s 34 snimke nastale u razdoblju od 1954. do 1964. godine. Na njima se velika umjetnica predstavlja kao interpretkinja široka glasovnog, stilskog i dramatskog raspona. Zastupljeni su Gluck, Mozart, Spontini, Rossini, Bellini, Donizetti, Verdi, Catalani, Puccini, Giordano, Cilea, Meyerbeer, Bizet, Gounod, Saint–Saëns, Massenet i Charpentier, sopranske i mezzosopranske uloge, od lirske Amine u Mjesečarki do dramatske Toske. Upravo je nevjerojatno da pjevačica može imati tako širok interpretativni raspon! Nikada se ne ponavlja, u svakom liku ima nešto specifično, što je samo ona mogla dati. Dozivamo u sjećanje riječi njezina umjetničkog oblikovatelja Tullija Serafina, kad je na pitanje kakav je bio njezin glas, odgovorio: »Njezin glas? Sjećam se dobro glasa Medeje, Violette, Lucije, Norme, Izolde, Armide. Mogao bih dalje redati. Znam mnogo njezinih glasova. Zapravo, nikada nisam razmišljao je li njezin glas ružan ili lijep. Znao sam samo da je to pravi glas.«

Savršeno priljubljivanje glazbe i teksta

Arije nisu poredane kronološki pa su na početku prvog i na kraju drugoga CD–a snimke nastale 1964, odnosno 1963, kad joj karijera nije više bila na vrhuncu i prihvaćala se uloga koje su ponajprije usredotočene na izraz. U to se doba zanimala za mezzosopranski repertoar, pa prvi CD počinje trima prizorima iz Carmen. Tada je često surađivala s Georgesom Pre treom, koji ravna snimljenom izvedbom cijele opere. Callasova nije Carmen pjevala na sceni, ali u njezinu tumačenju habanere, seguidille i ciganske pjesme veliko je bogatstvo izraza i boja. Iz godine je 1963. arija Grofice iz Figarova pira, koju valja promatrati tek kao zanimljiv pokušaj, i arija Massenetove Manon, iz 1964. je Ave Maria iz Otella, obje primjer umjetničina ulaženja u lik. Godine 1961. nastalo je dosta snimaka velike pjevačice. Na drugom je CD–u nekoliko arija iz francuskih opera, uključujući i Gluckova Orfeja na francuskom jeziku, koje je snimila uz orkestar Francuske radiodifuzije pod Pre treovim ravnanjem. Sedam godina nakon što je 1954. snimila ploču s lirsko–koloraturnim talijanskim arijama upustila se u vrlo složen i možda još zahtjevniji izbor francuskih arija. U devetnaestom stoljeću pjevačice nisu pravile razliku između sopranskog i mezzosopranskog repertoara — velika Pauline Viardot Garcia pjevala je Luciju i Orfeja a Saint–Saëns je za nju skladao Dalilu — a i sama je Callasova do tada pjevala možda još različitije uloge: Kundry i Violettu (i Milka Trnina je pjevala Kundry i Lucreziju Borgiju), pa ne iznenađuju zajedno Orfej, Julija, Dalila, Chime` ne (Le Cid), Louise. Teško je još jedanput čuti toliko duboke tuge i toliko stupnjevanja boli kao što Callasova daje u Gluckovoj ariji! Iskonski bliska tragici grčkog teatra u ariju Chime` ne unosi tamnu boju tjeskobe i spremnosti na smrt i ponovno zadivljuje samo sebi svojstvenom sposobnošću savršena priljubljivanja teksta i glazbe. U dvjema Dalilinim arijama, kojima uspijeva dati tonsku zaobljenost u svim položajima, jasno razlikuje njihov karakter, zavođenje s tračkom ironije u prvoj i uzbudljivo zazivanje u drugoj. Dobre namjere interpretacije u ariji Charpentierove Louise nisu uvijek u skladu s pjevačkim dostignućem, a za Gounodovu Juliju njezin glas nema dovoljno svježine, ali i pjevački zahtjevi te arije bili su preveliki za to razdoblje njezine karijere. Unatoč tomu zadivljuje koliko detalja pronalazi i izražava u ulozi koju kao i ostale iz francuskog repertoara na ovim CD–ovima nije pjevala na sceni.

Neusporediva Casta diva

Nasuprot tome na prvom je CD–u jedan od njezinih neusporedivih zapisa Caste dive Bellinijeve Norme, uloge koju je najčešće i najdulje pjevala — 92 puta, od 1948. do 1965. godine. Na prvom je CD–u i dio 1959. objavljena studijskog zapisa njezine veličanstvene, sada već povijesne Anne Bolene, snimljen u rujnu 1958. Donizetti je zastupljen i ulomkom njezine također sjajne Lucije, snimljenim u veljači 1953. (na CD–u pogrešno piše 1954), kad je pod Serafinovim ravnanjem ostvarila nezaboravnu kreaciju, uzor osmišljene interpretacije, što posebno dolazi do izražaja u prizoru ludila. Luciju je od 1952. do 1959. pjevala 46 puta.

Iz toga razdoblja kad je bila na vrhuncu i apsolutna gospodarica svojega glasa, a uz to virtuozna interpretkinja karaktera pojedinih likova i kad ih nije tumačila na sceni, jest i nekoliko arija iz talijanskih opera pretežito verističkog određenja. Najviše je Puccinijevih arija (začudo ne i arija Turandot), koje je razradila i snimila pod Serafinovim ravnanjem (također povijesna Tosca pod ravnanjem je Victora de Sabate), pa su one odraz njegova muzički pročišćenog pristupa. Njezin omiljeni skladatelj Verdi prisutan je sa, uz spomenutu Ave Maria, trima operama i trima dirigentima, s antologijskom Gildom sa snimke Rigoletta s ansamblom Scale pod Serafinom, snimljenim 1955. i objavljenim 1956, s godinu dana kasnije snimljenim Trubadurom pod ravnanjem Herberta von Karajana i sa živom snimkom Traviate iz Lisabona iz 1958, jednim od njezinih posljednjih nastupa u toj ulozi. Violetta je druga uloga koju je najčešće pjevala — 63 puta, od 1951. kad ju je uvrstila u repertoar. Rossinijeva Rosina i Meyerbeerova Dinorah primjer su Callasičina vladanja tehnikom koloratura. Spontinijeva Vestalka i Bellinijeva Amina, poznate s antologijskih produkcija u Scali 1954. i 1955, upotpunjuju impozantan niz od 28 opernih likova, koji u tumačenju Marije Callas postižu posebnu kvalitetu. Neki su neponovljivi i do sada nenadmašeni, svi su zanimljivi i osebujni. Za svaki je znala pronaći pravi glas, kao što je rekao Serafin.

Ovaj je dvostruki CD i svojevrsna minimonografija velike umjetnice. Obuhvaća kronologiju njezina života od rođenja 2. prosinca 1923. u New Yorku, prvoga javnog nastupa u travnju 1938. i debija 2. travnja 1939. u studentskoj produkciji Cavallerija rusticana u Ateni, poznanstva 1947. s milanskim industrijalcem Giovannijem Battistom Meneghinijem, koji će joj mnogo pomoći u stvaranju karijere i za kojega se 1949. udala, do 7. prosinca 1951, kad se kao Elena u Sicilijanskoj večernji upisala u opernu povijest, 1954, kad je podvrgnuvši se strogoj dijeti smršavila trideset kilograma 1958, kad je upoznala grčkoga bogataša Aristotelesa Onassisa, koji će nažalost odigrati kobnu ulogu u njezinu životu, posljednjega nastupa na sceni 5. srpnja 1965. u Toski u Covent Gardenu, posljednjega javnog nastupa 11. studenoga 1974. u japanskom Sapporou i tužne osamljeničke smrti u Parizu 16. rujna 1977. Opširna popratna knjižica sadrži i popis uloga koje je tumačila (42), popis diskografije, eseje Michela Roubineta i Michela Paroutyja napisane posebno za ovo izdanje, tekst arija na CD–ovima i niz vrlo lijepih slika.Marija Barbieri