Iz hita u najhit

Iz hita u najhit

Turbobrzina dirigentova tempa u zborova je još više zamutila eventualnu razgovjetnost u shvaćanju pouka i poruka nimalo samozatajnih lutalica i duhovnih lica s lica europskoga mračnoga 13. stoljeća

I službeni i neslužbeni dijelovi već teško brojivih koncertnih redovitih i neredovitih zagrebačkih predbrojki, i u finalu se tekuće sezone baš lijepo natječu za glas publike kao presudne činjenice svake dobro ugođene glazbene križaljke. Stoga i programska karta što unaprijed računa na siguran zgoditak doslovno obiluje popularnim kajdama na ozbiljnoglazbeni uzorak, a vjerojatnost za lijep prijam i u najširem puku bez dodatna stručnoga predznanja, uz prave je klasične hitove po sebi razumljiva stvar (i) spretno izmanipuliranih marketinških poteza u nas još nova, ali žurno stasala tržišta. I zato će jedan hit, i to onaj Griegov, kao šlagerski pridjevak u užem vodstvu glazbeničke struke u treptaju okretaja partiture spretno uskočiti u kola najhita za sva uha svijeta, gdje Carmina burana postaju sinonimom općeg mjesta za opće potrošačko dobro.

Kažu da pritom nije bitna edukacija ili možda posluh zapovjednoga načina autora Orffa, što će zapjenjen brojnim nescenskim izvedbama i ne samo prvoga dijela svoje glasovite trilogije o proljeću, vinu i tjelesnim užicima, zavapiti: “Svaku koncertnu izvedbu smatram svinjarijom!” A što je onda bitno? Iz hita u najhit pjevušiti barem takt-dva po početnom motivu Griegova koncerta u a-molu, odnosno poskakivati po orkanu Orffova ritma za O fortuna, velut luna..., i eto u svima mrvice zadovoljstva što prepoznaju literaturu od zabranjene oaze (ne)popularne, ozbiljne glazbe.

Publika gladna hitova

Tako je vjerujem u sebi i polutiho i poluglasno reagiralo, a poradi promjene termina i dana ponešto i razrijeđeno općinstvo s posljednjega ovosezonskog rasporeda iz ciklusa Lisinski subotom (27. svibnja), gdje se za gostovanja zvučno razvikanih imena bečkoga dirigenta Waltera Wellera i Škotskoga kraljevskoga nacionalnoga orkestra orosila i upravo evegrinska nota Norvežanina Edvarda Griega. Smjestivši se negdje na liniji: Schumann-Čajkovski-Grieg, po kojoj ta povijesno neutemeljena udruga najtrolista proizvodi najhitove molske glasovirske popudbine, Koncert u a-molu i onda je čak kada blijedi pod rukom nedefinirana izvođača, karta što gotovo uvijek dobiva. I ništa tu katastrofalno nije mogao pokvariti ni mlad i još jedan Bečanin Christoph Berner, na čiju su školski urednu i točnu, a neizazovnu i zapravo beskarakternu i bezmirisnu interpretaciju nazočni uzvratili prvoklasnom, a nekritičkom aklamacijom ipak provincijalnog imperativa: dobro je, jer iz bijela je svijeta sve dobro! A tomu i nije tako, jer Bernerov pijanizam mlaka je inačica tehnološki producirana viška na prezasićenoj pokretnoj traci, o koju odabraniji i izabraniji umovi od dara priljepljuju svakako maštovitije i samo svoje elemente za karakterističan punktirani motiv s početka Griegova široko postavljena, oktavno razvedena djela sve ondje do pokretljiva plesnoga pokreta za zaključni Allegro e marcato.

Sve to skupa, ipak, publici gladnoj hitova nije mnogo smetalo u pljesku i srdačno euforične jačine, jednako kao što nije čula ili nije željela čuti ni nesavršenosti eksponiranih rogova i cijele pridružene puhačke sekcije škotskoga orkestra za odvijanja fantazije-uvertire Oluja (prema Shakespeareu) Iljiča Čajkovskoga. Važno je stoga zvati se Weller s načičkano prebukiranim biografskim podacima u prvome planu, u kojemu taj isti Conductor Emeritus poput nedavna nastupa Talijana Chaillyja, po površini pliva, a po dubini gubi dah za svaki idući zaveslaj dramaturški i muzički slojevitije umjetničke provedbe.

Što glasnije i što glasnije

I onda se umotana u dobrotvorni papir Dobrotom zajedno kao ciljana namjena kupnje kombi-vozila za invalidne polaznike Centra za odgoj i obrazovanje Dubrava, ponovno i poput kakva nepisana pravila barem jednom u koncertnome godištu, pojavila scenska kantata Carmina burana (30. svibnja) kao najhit među nekolicinom najomiljenijih klasičnih brojeva za najpubliku. I to onu što posložena rame uz rame uz najtilove glamuroznih djevojaka i žena u ljetim haljinicama bez kompleksa veže i vojničke cokule i skin-frizure, u starinski hram umjetnosti od Dvorane Lisinski zalazi tek na zvono Orffa, a već po isteku prvoga od uvodnoga dijela od nekih šezdesetak minuta trajanja cantiones profanae, zadovoljno plješće i cupka od neskrivena uzbuđenja. Jer, ipak je to naša glazba od svih filmskih Excalibura, a to što u najnovijemu srazu maestra Vjekoslava Šuteja, Zagrebačke filharmonije, zborova I. G. Kovačić i HRT-a te vokalnoga terceta s djelom Nijemca Carla i nije bilo sve po crti, očito nije naša/njihova stvar!

Tempo do ludila s neposredno ulančanim stavcima i najnaglije moguće postavljenim kontrastima u dinamici i nadalje su u toj crti ostali crta prepoznavanja Šutejeva senzibiliteta za pjesme iz gornjobavarske opatije Benediktbeaum. Orffov staronovi primitivizam ogoljelosti kompozicijskih rješenja sa (i lascivnim) tekstovima na više starih jezika srednjega vijeka, na taj se način što glasnije i što glasnije istodobno i sam troši u efektu afektivne igre na vanjsku loptu, a zakučaste promjene ritma između svih raspoloživih udaraljki i klavira u istoj ulozi te primjerice puhača (trublja, piccola, tube...), u nemiru posljednje zagrebačke izvedbe dodatno pojačavaju dojam prljave tonske slike. Turbobrzina dirigentova tempa u zborova je još više zamutila eventualnu razgovjetnost u shvaćanju pouka i poruka nimalo samozatajnih lutalica i duhovnih lica s lica europskoga mračnoga 13. stoljeća. U kakvoj čudnoj artikulaciji vokala s kadšto iskrivljenim fonom zvonila je i izdvojena sopranska dionica Adele Golac Rilović u, mora se priznati, nimalo lakoj tehničkoj vratolomiji arioznog odjeljka In trutina i posebno Dulcissime sa svim otvorenim (ljubavnim) kartama na stolu. U dubinama glasovno ponešto već onemoćali joj partner po erotskim poslima Joachim Seipp iz Njemačke scenskim se karakterom (i očitim pogledom na Hermana Preya kao uzorom) dobro nosio s Estuans interius i falsetnim Dies, nox et omnia, kao prizorima nekontrolirane rabote i nadmetanja u krčmi i izvan nje. Visoki tenor specifične boje, ali ne i kastratske provedbe, tek u jednome se Pečenom labudu smijulji - i pamti kao Orffov pomak neobuzdana veselja u grotesku. Takvim ga je i taj put, sada već nezamjenjiv u našim prilikama, donio splitski pjevač Sveto Matošić Komnenović, kao svjetliji prinos u poprilično zbrzanoj i zapravo za Šuteja iznenađujuće nečitkoj interpretaciji Orffovih Carmina burana.