Instantna ljubav

Instantna ljubav

Roman Simić, U što se zaljubljujemo, Profil, Zagreb, 2005.

Unatoč činjenici da se zaljubljenost i ljubav poistovjećuju, moram priznati da je u mom misaonom kompleksu uvijek postojala jasna razlika između ta dva pojma. Naime, ljubav kao viša, složenija i sveobuhvatnija emocionalna funkcija sadržava u sebi hijerarhijski niži pojam zaljubljenosti, koji pak obilježuje ponajprije bura fizioloških reakcija čija uzburkanost uspostavlja jasnu granicu sa smirenim i ugodnim osjećajem ljubavi. Zaljubljenost i ljubav stoje na suprotnim krajevima istog puta, a premostiti jaz između njih znači krenuti na dugotrajan i često neizvjestan put. Svijet fast–fooda u kojem živimo propagira instantnu ljubav kao zamjenski proizvod namijenjen svima koji bi ljubili a nemaju vremena. Na taj način brkaju se različiti pojmovi, a ljubeći bez obveze i odgovornosti gubimo iz vidnoga polja ljubav kao čin vrijedan čekanja, i ljubimo iz dosade i želje, a ne ljubimo iz ljubavi.

Knjiga U što se zaljubljujemo pokušaj je Romana Simića da prikaže različita lica ljubavi, pri čemu autor u isti koš stavlja i ljubav i zaljubljenost, što je njegov sud, no u čiju dublju analizu neću ulaziti jer o autorovu izjednačavanju spomenutih pojmova ne ovisi kvaliteta djela. Drukčije stajalište proizvelo bi sadržajno drukčiju knjigu, no knjiga preda mnom knjiga je iznimne kvalitete darovita autora, o kojem ćemo zasigurno još mnogo toga čuti, pa se već radujem nekoj novoj knjizi i nekom novom druženju, premda ću zasigurno, probirljiva kakva jesam, pronaći uvijek neki mali nedostatak.

Girlande asocijacija

Romanu Simiću ovo je druga zbirka priča koja je ugledala svjetlo dana, pet godina nakon prve zbirke objavljene pod naslovom Mjesto na kojem ćemo provesti noć; nadam se da sljedeće djelo nećemo čekati tako dugo. U pitanju je zanimljiv omnibus sastavljen od jedanaest vrlo različitih priča koje povezuje zajednička tema ljubavi prikazana u različitim varijantama i u različitim relacijama otkrivajući raspon međuljudskih odnosa koje obično prešućujemo.

Ono što čini najveće zadovoljstvo pri čitanju knjige U što se zaljubljujemo sama je tehnika iznošenja sadržaja, u kojoj autor primjenjuje heterogen pristup stalne izmjene izražajnih postupaka, primjenom i izmjenom dijaloga, monologa i opisa. Posebnu kvalitetu autorova izraza čine misli zapakirane u svojevrsne girlande asocijacija poput ove: »Raskriljen i zelenosiv od soli, jedan od onih koji u visinama po potrebi igraju ulogu vjetrokaza ili gromobrana, iako bi popis njegovih zasluga mogao biti kudikamo veći: postavljen na iglu tornja, savršen je podsjetnik za zaboravljive, čuvar za izgubljene, gotov odgovor na probleme skolastike, idealan meeting point za turističke vodiče«; koja u ovom slučaju krije pomisao o anđeoskom prikazu nekog umjetničkog djela. Dinamici djela pridonosi i poigravanje autora likom pripovjedača i uzorkom izmjenjivanja pripovjedačeve perspektive, odnosno izmjenom izravne i posredne prisutnosti u djelu, čime se aludira na promjenljivost autorovih priča i karaktera.

Prava ljubavna priča

Autor u svakoj priči primjenjuje sličan model u konstruiranju, zasnivajući pričice na likovima muškaraca mlađe dobi, opredijeljenih intelektualaca koji sa sobom uvijek nose neko elegično raspoloženje, dok su ostali akteri priče promjenjivi, izuzev u konstanti nostalgična raspoloženja. Poput statista, u knjizi se pojavljuju likovi roditelja, prijatelja, kućnih ljubimaca i drugih mogućih sudionika, čiji se odnosi utemeljeni na privrženosti detaljno preispituju, no u prvom je planu ipak odnos između muškarca i žene utemeljen uglavnom na psihofizičkim manifestacijama spolnoga karaktera. Unatoč različitosti priča, sve su one povezane autorovim shvaćanjem ljubavne strukture, pri čemu se eksplicitno kazuje: »Svaka prava ljubavna priča u sebi mora sadržavati tri osnovna sastojka: osjećaje, seks i malo nasilja«; i zaista, kada se knjiga sagleda u cjelini, u njoj su prisutna sva tri elementa, jasno u različitim omjerima, ali uvijek u istome sastavu, koji, da bi bio ono što jest, mora činiti nedjeljivi konglomerat. Mislim da je Roman pokušao istražiti različita lica ljubavi, kako neerotske tako i one uvjetovane libidom, ne bi li pokušao definirati sadržaj ljubavne uvjetovanosti, odnosno što je to što nas zove da ljubimo. Dobivena mješavina samo je njegov koktel ljubavi koji je istinit za njega, no ne mora biti istinit za vas.

Roman Simić zasluženo je dobio pozitivne kritike hrvatske književne javnosti, a prevođenje na strane jezike govori i o širem priznavanju njegovih djela; ovom se prigodom pridružujem onima koji ga smatraju hvalevrijednim mladim piscem. Glede vremenskog i prostornog smještanja radnje nadodala bih da se priče zbivaju u hrvatskim zemljopisnim koordinatama i da su »krojene« tako da oslikavaju hrvatski mentalitet, što mi se velikim dijelom sviđa jer uživam u čitanju knjiga koje oslikavaju vrijeme i prostor u kojem živimo, no daju i širu sliku društva koje nas okružuje i koje mi sami činimo. Vrijeme je poslijeratno, dakle suvremeno doba hrvatske stvarnosti u kojem možemo prepoznati svoje susjede, ali i pronaći sami sebe. Ipak ima nešto što me smeta, i što je stvar valjda mojega konzervativnijeg odgojnog sklopa, a to su vulgarizmi koji iako, u funkciji oslikavanja ukupnosti duhovnog okruženja, istina vrlo siromašna, djeluju u većini slučajeva pretjerano i nepotrebno. Ukoliko niste odveć osjetljivi na psovke i ne sablažnjavate se od mrvica erotike, uzmite ovaj knjižuljak u ruke za koji je Edo Popović napisao najljepšu moguću preporuku: »U što se zaljubljujemo? Što se mene tiče, ne vidim niti jedan razlog da se ne zaljubimo u novu zbirku priča Romana Simića«; ja bih nadodala, u skladu sa svojim sustavom razvrstavanja pojmova, da nema razloga da ne zavolimo ovu novu zbirku priča. Sonja Homa