I FILOZOFI SU LJUDI

I FILOZOFI SU LJUDI

David Edmonds i John Eidinow, Wittgensteinov žarač (Priča o desetominutnoj svađi dvojice velikih filozofa), prev. Martina Čičin–Sain, Algoritam, Zagreb, 2004.

Wittgensteinov žarač knjiga je o sukobu između Wittgensteina i Poppera koji je izbio nakon Popperova predavanja pod naslovom Postoje li filozofski problemi? održana 25. listopada 1946. na King's Collegeu u Londonu. U auditoriju od tridesetak ljudi bili su i Wittgenstein, ali i već ostarjeli Bertrand Russel, a prema jednoj od prvih verzija događaja, Popper i Wittgenstein užarenim su se žaračima borili za nadmoć.

SKUPINA ZA RASPRAVU

Svjesni mnogih verzija priče koja je uskoro prerasla u legendu i intelektualnu bajku, autori knjige, premda se njezin podnaslov Priča o desetominutnoj svađi dvojice velikih filozofa može doimati nepretencioznim, događaj stavljaju u mnogo širi kontekst, prikupljajući tako sva moguća svjedočanstva i dokumente i prikazujući kako život Ludwiga Wittgensteina, tako i život Karla Raimonda Poppera. Knjiga počinje kratkim predstavljanjem sudionika Moral Science Cluba, skupine za raspravu koja je okupljala filozofe i studente filozofije Sveučilišta u Cambridgeu, čiji je predsjednik bio upravo Wittgenstein, a koja je pozvala Poppera.

Među njima su Stephen Toulmin, poznat po svojim shemama argumentacije, Peter Geach, stručnjak za logiku i Fregea, Sir John Vinelott, bivši sudac engleskoga Vrhovnog suda, Peter Munz, Wasfi Hijab, itd. Unatoč različitim verzijama o samim argumentima rasprave, svi se sudionici slažu u jednoj stvari: potkraj rasprave Wittgenstein je žaračem ljutito mahao ispred Popperova lica, kako bi naglasio neku svoju tvrdnju, a zatim je napustio prostoriju. Nasuprot toj verziji stoji svjedočanstvo sama Poppera (iz njegove autobiografije Nedovršena potraga, također objavljene u biblioteci Facta), prema kojem je Wittgenstein koristeći se žaračem tražio od njega da navede primjer moralnog načela, na što je Popper odgovorio: »Ne prijetiti žaračem gostujućim predavačima«.

Ustanovljenje istine dodatno otežava Wittgensteinovo »čarobnjaštvo«, odnosno njegova moć da utječe i privlači sve oko sebe, o čemu svjedoče svi koji su ga poznavali. U svakom području kojega bi se prihvatio Wittgenstein je bio uspješan; 1910. patentirao je novi tip zrakoplovnog motora, preteču motora na mlazni pogon; izumio je novu spravu za mjerenje promjena u disanju koje uzrokuje promjena krvnoga tlaka: bavio se aeronautikom, čak i vrtlarstvom, itd.

Za razliku od njega, Popper je vodio poprilično »dosadan« život. Ocrtavanjem tih suprotnosti autori Wittgensteinova žarača uvode nas u događaje koji su prethodili raspravi i u one koji su uslijedili. Kratko se rezimira povijest Moral Science Cluba, ukratko opisuju odnosi Wittgensteina i Poppera s Russelom, prema mnogima začetnikom analitičke filozofije, političkim aktivistom i dobitnikom Nobelove nagrade za književnost (1950), a zatim se ulazi u analogiju Wittgensteinova i Popperova podrijetla: Beč, Austrija u doba Prvog i Drugog svjetskog rata, okolnosti njihove emigracije, obiteljsko stablo i sl. Autori opisuju i bečki krug (Carnap, Neurath...), čiji je duhovni otac bio upravo Wittgenstein, a glavni neprijatelj Popper, te nakon toga ulaze u razmatranje neposredne pozadine sukoba sa žaračem.

POLITIČKA ANGAŽIRANOST

Godine 1946, godine te zgode, bila je riječ o Wittgensteinu iz doba Filozofskih istraživanja, koji je smatrao da su filozofska pitanja zagonetke i o Popperu koji je (smatrajući da je riječ o Wittgensteinu iz doba Tractus logico–philosophicus) tvrdio da su filozofska pitanja problemi. Zajednička je osobina »prvog« i »drugog« Wittgensteina (kako te faze naziva Russel) stavljanje naglaska na jezik; kasniji Wittgenstein i dalje se drži početka Tractatusa prema kojem »većina stavova i pitanja koji su bili napisani o filozofskim stvarima nisu lažni nego besmisleni. Većina pitanja i stavova filozofâ počiva na tome što mi ne razumijemo logiku našeg jezika«. Za razliku od Wittgensteina Popper se oštro protivio takvu shvaćanju filozofije, o čemu govori i bilješka iz Otvorenoga društva, u kojoj odbacuje doktrinu Tractatusa da prava zadaća filozofije nije izmisliti rečenice nego ih razjašnjavati, ali i rečenica iz Nedovršene potrage, u kojoj kaže da odavno vjeruje kako postoje stvarni filozofski problemi koji nisu puke zagonetke što proizlaze iz pogrešne uporabe jezika. Usprkos velikom prijateljstvu između Wittgensteina i Russela do kraja četrdesetih (Wittgenstein u predgovoru Tractatusa odaje počast Russelu, dok je Russel Wittgensteina smatrao genijem i svojim nastavljačem), Russel se također protivio filozofiji jezika kakva je bila Wittgensteinova. Za razliku od Wittgensteina, i Popper i Russel bili su politički angažirani, Popper svojom kritikom totalitarizma u Otvorenom društvu, a Russel kao aktivist za nuklearno razoružanje, protivnik rata u Vijetnamu, itd.

Osnovni problem Popperova predavanja u Moral Science Clubu bilo je načelo indukcije, koje je već bio iznio u knjizi Logika naučnog otkrića, a za koje je smatrao da rješava slavni Humeov problem indukcije. Druga tema bila je vjerojatnost, usko povezana s Popperovim kriterijem falsifikacije, koja je bila osnovna preokupacija Poppera u nastojanju da opovrgne subjektivizam inherentan Heisenbergovu načelu neodređenosti, koje se naziva i kopenhagenovskim tumačenjem kvantne mehanike. Još jedan problem koji je uz indukciju i vjerojatnost izašao na površinu bio je pojam beskonačnosti, problem koji je u filozofiji prisutan još od Parmenida i slavnih Zenonovih paradoksa, Aristotelove dihotomije na »stvarnu« i »potencijalnu« beskonačnost, Cantorova rješenja, novog Russelova paradoksa, itd.

DETEKTIVSKA BAJKA

No osnovni problem oko kojeg su se »zakvačili« Wittgenstein i Popper bila je, dakako, Wittgensteinova teza da ne postoje istinski problemi, nego samo lingvističke zagonetke. Popper je zastupao tezu da stvarni problemi postoje, a Wittgenstein je odbacio problem beskonačnosti kao puko matematičko pitanje, indukciju kao logičko, a ne filozofsko pitanje. U jednom se trenutku prepirke, pozivajući se na Lockea, u raspravu uključio i Russel, očito se priklanjajući Popperu.

Osnovni Popperov argument sastojao se u tome da, kad tvrdi da postoje samo zagonetke, Wittgenstein zapravo iznosi filozofsku tvrdnju. Premda je Wittgenstein predvidio taj prigovor, njegov je odgovor bio šutnja, možda u skladu s onom slavnom rečenicom: »O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.« Premda knjiga ne iznosi cijeli tok rasprave, jedna je od osnovnih nedoumica da li je Popperova šala da se ne smije prijetiti gostujućim predavačima izazvala Wittgensteinov odlazak ili je to Popper izgovorio nakon što je Wittgenstein već bio otišao. Prema Popperu istinita je prva verzija, a prema nekim svjedocima (Geach, Lewy) druga. Autori Wittgensteinova žarača također sumnjaju u Popperovu verziju, pozivajući se upravo na njegovu Nedovršenu potragu, a stječe se dojam da se na kraju priklanjaju upravo Wittgensteinu, dakle, ne nužno neistinitosti Popperova sjećanja, nego prije njegovih uljepšavanja i podešavanja istine.

Premda ne zalazi u filozofske probleme, nego nastoji prikazati pozadinu sukoba na King's Collegeu (osnovna je teza da je Popper taj koji je doveo do takva ishoda, budući da je Wittgensteina cijelog života smatrao glavnim intelektualnim neprijateljem), Wittgensteinov žarač, osim nefilozofski potkovanoj publici kojoj će knjiga zbog pregršt anegdota i citata zasigurno biti zanimljiva, filozofima i stručnjacima mogla bi poslužiti kao dobar krimić (usput rečeno, i sam je Wittgenstein obožavao krimiće) ili — kako se na koricama knjiga ona naziva — »detektivska bajka«, koja živote dvojice najvažnijih filozofa 20 stoljeća nastoji prikazati s jedne ljudske strane (možda odveć ljudske, rekao bi Nietzsche).

Koliko god ovakav (sve češći), netko bi rekao »populistički« pristup filozofiji bio opravdan, sasvim je sigurno da »zamah žaračem postaje simbolom nepopustljiva žara ta dva čovjeka u njihovoj potrazi za pravim odgovorima na velika pitanja«. Srećko Horvat