Hibrid socijalne drame i crne komedije

Hibrid socijalne drame i crne komedije

Nakon što se potkraj tinejdžerske dobi iz španjolske provincije doselio u Madrid, Pedro Almodóvar iskušao je niz egzotičnih životnih preokupacija. Zaposlio se kao radnik u telefonskoj centrali, pisao je scenarije za stripove i kratke priče, bio je glazbenik i glumac u kazališnim skupinama, a snimao je i kratke amaterske filmove. Istodobno je požudno upijao urbano madridsko ozračje, koje se, prema vlastitom priznanju, duboko odrazilo na njegove cjelovečernje radove iz ranije stvaralačke faze. Tako je i film Čime sam to zaslužila? (1984) nadahnut madridskom autocestom M-30, kojom se Almodóvar svakodnevno vozio na posao u telefonsku centralu, i golemim stambenim zgradama u obliku košnica koje su posijane u njezinu okolišu. U jednoj od takvih zgrada stanuje disfunkcionalna obitelj koju krajnjim naporom održava umorna domaćica Gloria (Almodóvarova omiljena glumica Carmen Maura). Njezin muž nekoć je krivotvorio Hitlerove dnevnike, a sada je opsjednut ostarjelom njemačkom pjevačicom, jedan sin tinejdžer prodaje drogu, drugi spava sa starijim muškarcima, a stara i škrta svekrva donosi u ionako pretijesan stan guštera kao kućnog ljubimca. Jedne večeri očajna Gloria, kojoj je najiskrenija prijateljica prostitutka iz susjedstva, slučajno ubija supruga, tresnuvši ga u afektu okljaštrenim pršutom po glavi, što je poslije vjerojatno inspiriralo Bigasa Lunu za slično ubojstvo u filmu Šunka, šunka. Očito Almodóvarov film možemo promatrati kao egzotičan hibrid socijalne drame i crne komedije na tragu najpoznatijih Šijanovih filmova. Scenografsko-kostimografsko tretiranje prostora i likova i primjena određenih narativnih motiva uvjerljivo upućuje na pripadnost likova nižim društvenim slojevima, što smješta cijelu priču u realistički kontekst. S druge strane, tretman likova potpuno je nerealističan i nerijetko gotovo karikaturalan. Likovi pokazuju isključivo gramzivost i sklonost koristoljublju, ne obaziru se na općepoznata moralna ograničenja u ostvarivanju svojih sitnih interesa, nedostaje im emocionalne topline i pozitivnih humanističkih poriva. Stilski postupci primijenjeni u ovom filmu dovode nas do ključnog pitanja odnosa ranijeg i novijeg razdoblja Almodóvarova stvaralaštva. Iako mnogim gledateljima upravo razdoblje osamdesetih predstavlja pravog Almodóvara, budući da su se tada upoznali s njegovim pomaknutim, crnohumornim i društveno egzotičnim svjetovima, potpisnik ovih redaka ne smatra takvo stajalište opravdanim. Riječ je o redatelju koji pravu umjetničku i životnu zrelost demonstrira tijekom posljednjih desetak godina. Filmovi poput Sve o mojoj majci ili Pričaj s njom, koji se sofisticiranim prožimanjem patnje i humora, neodoljivim tretmanom ženskih likova te melodramskoj strukturi prikladnom stilizacijom dojmljivo približavaju redateljskim uzorima R. W. Fassbindera ili Douglasa Sirka, doista su vrhunac Almodóvarova dosadašnjeg opusa. Elvis Lenić