Evolucija i rast

Evolucija i rast

Amenábarov se glazbeni govor rijetko vedar, a mnogo češće staložen i prepun skrivene tuge. Njegovi se akordi kreću smireno, njegov je izabrani tonalitet mol

U filmu Život je more Ramón Sampedro smiješeći se govori o smrti, a mršti se kada ga se nagovara na život. A opet, Ramón daruje želju za životom. Kako bi pojačao dvosmislenost filozofije, redatelj Alejandro Amenábar okružuje ga djecom svih dobi, trudnicama, majkama i duboko zaljubljenim ženama. Ipak, Ramón u sebi nosi želju da konačno postane more, koje mu je život podarilo i oduzelo...

Alejandro Amenábar u filmu nije samo redatelj. On je producent, scenarist, montažer i - skladatelj. I nije to prvi put da je prionuo skladanju: kada je skladao za film Uljezi, izjavio je da je posao kompozitora redatelju riskantan, ali je on, eto, ponovno odlučio komponirati. Partitura filma Život je more pokazuje da Amenábar skladatelj sve više evoluira i raste. Njegova je glazba uvijek mirna, u tonalitetu, ali je u ovom filmu, čini se, rječitija nego u prethodnima. Ne drži se po strani, nego niče iz slike, često je nečujna, ali orkestracijski iznimno bogata.

ŽIVJETI i umrijeti

Amenábar ne ratuje sa skladateljskim pravilima ni s pravilima ponašanja filmske glazbe. On živi film, pa mu nije teško živjeti glazbu. Stoga su teme - u lajtmotivičkom smislu - nevažne. On razmišlja harmonijski, u orkestralnim bojama, nudeći smireno Ramónovo razmišljanje o smrti. Glazba pojavom često podvlači važne rečenice (koje ističu smrt, stajališta o smrti i njezinoj spasonosnoj ništavnosti), ali ponekad i juri u život. U tim trenucima - kada, recimo, Ramón s Juliom pregledava stare fotografije iz njegova prijašnjeg života - partitura gura u emocije (to postiže vrlo jednostavno: pojačavanjem glasnoće i povećanjem izvođačkog sastava) te traži emocionalni odgovor u publici. To su posebni trenuci, pa zaslužuju posebnu glazbu. Nessun dorma iz Puccinijeve opere Turandot polijeće zajedno s Ramónom, koji je u mislima prohodao i poletio kroz prozor. Leti, divi se krajoliku i trči svojoj dragoj principessi, koja negdje daleko šeće plažom. Jasno, sve je to iluzija, ali se Puccinijev tekst (riječ principessa pada točno na prikaz Julije) poklopio s imaginarnom ženom na plaži, koju će zavoljeti toliko da će htjeti s njome umrijeti.

Drugo snažno mjesto jest odlazak na sud. Veselo poskakivanje gajdi u plesnom ritmu navodi na posve drukčije razmišljanje: Ramón je sretan jer mu se otvorila mogućnost oslobađanja, a i gledatelj (koji ipak želi određenu distancu spram pitanja eutanazije) u tom trenutku dijeli njegovu sreću - zahvaljujući glazbi. Gledatelj dijeli i duboke emocije koje zahvaćaju Ramónov izlazak u svijet i život, jer oni sada doslovno lete pred njegovim očima (Ramón leži u kombiju u pokretu i gleda drveće, nebo, ljude). Gajde i dalje poskakuju, ali ritmički snažnije, energičnije, čvrste u odluci.

Ipak je Amenábarov glazbeni govor rijetko vedar, a mnogo češće staložen i prepun skrivene tuge. Njegovi se akordi kreću smireno, njegov je izabrani tonalitet mol, a njegova je orkestracija obogaćena povremenim solističkim istupima. Ali uvijek je to topli jezik nekoga tko zna što hoće i tko u to mora uvjeriti svoju okolinu. A Amenábar zna što hoće: prenijeti poruku svim filmskim sredstvima, kojima najradije sâm upravlja. Zato se glazba toliko čvrsto stopila sa slikom: ona je dio priče o drukčijem gledanju na onaj dio života kojemu se gotovo nitko (osim Ramóna) ne usuđuje smjerno pogledati u oči.Irena Paulus