Egzaltirani Šajeta

Egzaltirani Šajeta

Očito je da se koncept Retromanije prilično brzo troši, i da će čitav projekt vjerojatno ubrzo skončati kao još jedan sezonski proizvod RTL-a

I tako je nostalgija konačno izgubila donedavno neizbježni prefiks jugo, izišla iz zabrana eskapističkoga crno-bijelog spomenara Tonka Jovića, dospjela u udarne televizijske termine i napokon stekla pravo građanstva. Još prije nekoliko godina čovjek je napade nostalgičnosti bio prisiljen pravdati uspomenama na djetinjstvo, vrijeme prvih ljubavi, mladost-ludost i doba kad je još imao kosu, a nesmotrena uporaba sintagme bolja prošlost gotovo je automatski značila nedostatak domoljubnih osjećaja. Prisjećajući se vremena kad se živjelo mirnije i sporije, kad je kupnja tijesnoga fiće značila iznimno važan životni trenutak koji je kupcu osiguravao kvartovski ugled i zavist susjeda, kad se za imalo kvalitetniji komad odjeće moralo čitavu noć zlopatiti na neudobnim autobusnim linijama do tršćanskog Ponte Rossa, te kad su se vrhuncima zabave držali sindikalni dočeci novih godina i praćenja pjesme Eurovizije i festivala u San Remu, pojedinac se izlagao opasnosti da mu se počnu prebrojavati krvna zrnca, da bude proglašen komunjarom ili barem nezrelom i infantilnom osobom nesposobnom suočiti se sa svijetom oko sebe.

Naizgled paradoksalno, ali u takvim je prigovorima uvijek bilo i podosta istine. Naime, generacijski se tzv. bolje prošlosti i sjećamo iz razloga što u suočenju s problemima ubrzane i nemilosrdne svakodnevice čeznemo za mladošću, dobom nevinosti, bezbrižnosti i lakomislenosti, vremenom u kojem nam se čini da je, makar to i ne bila istina, život bio jednostavniji, ispunjeniji i ljepši. Pritom uspomenama na minula desetljeća pristupamo vrlo selektivno, sjećajući se njihovih ljepših strana i gotovo posve zanemarujući one loše, vodeći se stihovima znane pjesme Gaby Novak Pamtim samo sretne dane. U drugi plan tada padaju život u totalitarizmu, vjerske i nacionalne neslobode, neimaština, inflacija, redukcije struje, kave, benzina i koječeg drugog, a osmijeh na lice s lakoćom nam izmamljuju zvuci nekog Abbina evergreena, prizori Travoltine plesne groznice subotnje večeri, ili stare hlače zvoncare slučajno pronađene na dnu ormara.

Stoga nimalo ne čudi da su na komercijalnoj RTL Televiziji projektom Retromanija odlučili obnovljeni interes za ludim sedamdesetim i ne osobito inteligentnim osamdesetim godinama prošloga stoljeća iskoristiti za podizanje gledanosti i mažnjavanje pristojna dijela marketinškog kolača. U studio oslikan živim bojama, u skladu s dizajnerskim trendovima vremena koje se obrađuje, posjeli su dvojicu blagoglagoljivih voditelja, Dražena Turinu Šajetu i Miljenka Minju Cvitkovića, pridodali im bend predvidljivo nazvan Retromanijaci i krenuli dovoditi goste. U prvoj su emisiji ekstrovertirani, odveć bučni te pomalo nesigurni Šajeta i pretjerano povučeni i zakopčani Minja bivšim razrednim kolegama Borislavu Škegri i Jurici Pađenu pridružili za tu priliku ponovno okupljene Nove fosile i nekada iznimno popularnu dječju glumačku zvijezdu Slavka Štimca. Dok su nas Dujmićevi Fosili lako uvjerili u opravdanost razloga njihova raspada, iz nesigurna nastupa zbunjenog Štimca dalo se zaključiti da mu je glumački dar ostao zameten u snježnim nanosima zatrpanom Lovrakovu i Reljinu Vlaku u snijegu.

Dok su Vlado Kalember i Srebrna krila ostavili razmjerno blijed dojam, poseban pečat drugoj emisiji dao je karizmatični Vlada Divljan, frontman legendarne novovalne skupine (pače VIS-a) Idoli, koji je, među ostalim, efektno akustično izveo autoru ovog teksta iznimno drage kultne pjesme Maljčiki i Devojko mala. Još da nas je nekadašnji lomitelj srdaca senzibilnih šiparica odlučio počastiti kojom kockicom Čokolade, bila bi to Retromanija za pamćenje.

Kratkotrajno, Coca-Colom sponzorirano druženje francuskog poslovnog čovjeka Gorana Bregovića i zagrebačkog ugostitelja Željka Bebeka, nevješto se tjedan dana poslije gledateljima pokušalo predstaviti kao ponovno okupljanje Bijelog dugmeta, najveće jugoslavenske rock-grupe svih vremena. Nažalost, suzdržani rutinski nastupi Bregovića i Bebeka rječito su svjedočili o pravim i jedinim, komercijalnim razlozima njihovih novih koncerata.

Nakon što su u četvrtoj emisiji potrošeni Laboratorija zvuka, Zoran Predin i Lačni Franz te Teška industrija, postalo je jasno da će Retromaniji ubrzo ponestati relevantnih gostiju. Uistinu, već nas je sljedeće nedjelje gotovo četrdeset minuta gnjavio i u danima najveće slave potpuno nezanimljivi pop duo Neki to vole vruće. Srećom, gledljivost je ovaj put osiguralo gostovanje neuništivoga Ljubiše Samardžića i ironično podsjećanje na celuloidne partizanske spektakle.

Unatoč prošlotjednom gostovanju Bogdana Diklića, Marine Perazić i Plavog orkestra, postaje očito da se koncept Retromanije prilično brzo troši, i da će čitav projekt vjerojatno ubrzo skončati kao još jedan sezonski proizvod RTL-a.Josip Grozdanić