Dragi naši Englezi!

Dragi naši Englezi!

Hrvatske noći, VBZ, Zagreb, 2005.

Zbirci priča britanskih i hrvatskih autora Croatian Nights, koja je kruna turneje hrvatskih pisaca po Engleskoj i Walesu u travnju i svibnju ove godine, odnosno rezultat obostrane dugogodišnje suradnje, valja, za početak, skinuti kapu kao književnom projektu, prvomu koji je antologijom potvrdio suvremene hrvatske i britanske književne veze. VBZ–ovo hrvatsko izdanje uslijedilo je nakon engleskoga izdanja uglednoga nakladnika Serpent’s Taila. Borivoj Radaković, Matt Thorne i Tony White objedinili su za sva vremena britanske nove puritance i hrvatske fakovce, dvije struje koje su se prožele u istoj nakani — da se odmaknu od spisateljski preopterećenih prethodnika, bili oni predstavnici magičnoga realizma, povijesnoga romana ili memoarsko–dokumentarističke proze i ustoliče priču, jednostavni jezik, sve one dodvorljivije elemente književnosti koji će je baciti u zagrljaj publici, željnoj daleko više živih književnih festivala od dosadnih promocija, legla monologa i protokola.

No, nakon što je skinuo kapu važnu projektu koji će zauvijek obilježiti književnu generaciju, čitatelju valja sjesti za stol i vidjeti što se zanimljivo u tim noćima skriva, koje priče doista blistaju književnim svjetlom i, migoljeći trendu, odlaze nekim svojim putem. Novinarski valja hvaliti cjelinu, no za kritiku odveć je naivno ostati na izjednačavajućoj pohvali i ne prodrijeti u zbirku disperzivnom znatiželjom, zahvatiti svaku priču zasebno, razbacati doživljaje kao kocke i vidjeti koja ostaje u vrtnji. Unatoč odličnim kritikama i lijepoj gesti dobrodošlice u Britaniji (»Independent« i »Times«, pišu o hrvatskim piscima kao o velikom otkriću), unatoč bezrezervnim pohvalama od strane naše kritike, ipak je u ovoj zbirci, kao i u svakoj drugoj, nekoliko priča koje su svojeglavo izišle iz društva, u kojima je književni duh nadmašio sve izazove zbilje.

Fantastični griffiths

Naill Griffiths svakako se, nekom svojom literarnom opijenošću, udaljio od nekih drugih koji su, otriježnjeni zbiljom, ostali u okvirima gole priče ili dopadljiva reportažna zapisa, poput, recimo Bena Richardsa. Griffithsova priča Split, to neobično tkanje povijesti, fantazije i literarnosti, probirljivijim čitateljima ostaje na vrhu britanske piramide u ovoj zbirci, daleko od podnožja trendova, na vrhu s kojega puca pogled u neke široke i tajanstvene predjele ljudske povijesti i duše. Nevjerojatno je koliko je taj pisac ušao u povijest i svaki detalj Splita — nalikuje nam u nekim pasusima na historiografa koji je svoje duboko znanstveno znanje pretvorio u umjetničku opservaciju. Griffiths je ne samo zanesen, nego i vrlo odgovoran pisac — zadaća koju su imali britanski pisci (da opišu neki hrvatski grad i u njemu smjeste svoju radnju) shvatio je najozbiljnije te se, poput autora povijesnoga romana, uhvatio ukoštac s građom, da bi tek onda uzeo sebi za pravo da je preoblikuje u svojoj ekspresiji. Mnoge druge britanske priče, unatoč unutarnjim porukama, uglavnom djeluju kao razglednice nekih dolazaka i odlazaka, susreta i razgovora, a povezuje ih sve jedna izvanknjiževna predrasuda — likovi očekuju od naših prostora balkansku, negostoljubivu ratnu zonu, da bi postupno izišli iz svoje skepse u normalni civilizirani svijet. Društvene panorame, kulturološke spoznaje, poznanstva, čini se da su sugestivnije značajke ovih priča od njihove književne biti, koja se ne udaljava bitno od fakovske, te ne moramo britansku prozu dočekati s oduševljenjem, prikrivajući se iza zavjesa svoje male sredine. Sada nam je tek jasno da je hrvatski književni pokret FAK u mnogočemu odraz britanskog, odnosno da je FAK bio doista svjetski trend, a ne samonikli egzibicionizam u sokaku. Zbilja, a ne velika iluzija! — bila je to, očito, preokupacija poduzetnijih mlađih pisaca diljem svijeta, a taj trend dokazuje i nicanje festivala kratke priče u cijeloj Europi.

Iskoraci iz obrazaca

No, uvijek ima onih koji (spontano) iskorače iz obrasca, čak kada su ga razumski prihvatili. Drugi britanski pisac kojemu je zagonetka psihologije važnija od eksplicitne stvarnosti jest Tony White. Njegov lik (neki britanski vojnik s jugoslavenske fronte zacijelo), u razgovoru s psihijatricom, pokušava doprijeti do sebe, no umjesto da se dešifrira, on sve više u svojoj izgubljenosti šifrira svijet. Whiteu je također poniranje u priču važnije od njezina pukoga kretanja naokolo pa se također u ovoj zbirci izdvaja kao pisac kojemu je tajna introspekcije važnija od puke deskriptivnosti.

Svakako, svi autori napisali su priče vrijedne čitanja (još ima boljih britanskih priča), ni jedan se nije spustio ispod razine korektnosti, osim one Tobyja Litta, koji nam je ispričao morbidnu dosjetku, možda uzbudljivu za one sklone svakoj perverziji, no svakako vrlo napornu za konzervativne humaniste koji u književnosti traže i malo ljudskoga mira. Nekome britanskom turistu u Hrvatskoj oživjeli su unutarnji organi, pobjegli iz tijela te prošetali gradom ostavljajući sva-kovrsne izlučevine i druge čudne tragove. Potpuno je nejasna poenta poludjele priče, koja doista želi predozirati čitatelja destrukcijom. Litt forsira neku čudnu, autističnu ideju, zaboravlja na recepciju. Ali, dobro! Zahvaljujući njemu, ostali britanski pisci dobivaju pohvalu za turističku pristojnost!

Griffiths se, kao što rekosmo, može zaposliti u Splitu i kao turistički vodič, što je dokaz jedne kozmopolitske svijesti koja će svako gostovanje pretvoriti u umjetnost skitnje. Dakako, i Litt ima lijepu etiketu — časopis »Granta« proglasio ga je 2003. godine jednim od najperspektivnijih britanskih pisaca, što je izazvalo nelagodu mnogih kritičara koji bi auru dodijelili radije Niallu Griffithsu.

Teško je govoriti o svih devet britanskih priča, ali je vidljivo prevladavanje skice, običnih dijaloga, blic–pripovijedanja koje ne teži posebnom zaokruživanju ni dubokom poentiranju radnje. Takve su priče trend i valja ih odmjeravati sa stajališta vještine, a sve su one konstrukcijski korektne i odaju ipak iskusne pisce. Vladimir Arsenijević razbio je tu formu, napisavši priču o ljubavnicima koja je dijelom u zbilji, dijelom u viziji, pa i njegova priča pripada u one koje su uhvatile svoj korak i odlutale nekim svojim putem.

Hrvatska piramida

Kako izgleda hrvatska piramida? Na svojoj književnoj putanji na vrh su se uspeli Miljenko Jergović i Borivoj Radaković. Prvi, u priči Misir pripovijeda o legendi koja izlazi iz okvira svakodnevne zbilje, a druga, Olakšanje, razotkriva psihološke posljedice rata u razgovoru bivšega vojnika i njegova prijatelja, opsjedajući nas nerazjašnjenim granicama dobra i zla, prelaskom bijesa u ganutljivu ljudsku nemoć. Radakovićeva priča ima sjajan završetak i jedna je od rijetkih koje su jakom iskrom poente opravdale sve ono što je prethodno tinjalo u njoj.

Svakako, ima i na našoj piramidi još priča sa solidnim mjestom, poput Tribusonove, Nuhanovićeve i drugih, a ima i onih koje se poigravaju klišejima prizemne ulične zbilje, poput priče Jelene Čarija. Svakako, valja spomenuti na ovom tulumu kratkopričaša i ostale sudionike — Zoricu Radaković, Zorana Ferića, Edu Popovića na hrvatskoj strani i Matta Thornea, Nicholasa Blincoea, Annu Davis, Salenu Salivu Godden, Johna Williamsa na britanskoj. I među njima krije se iznenađenje za čitatelje koji vole energiju suvremene proze. Ova antologija tek je jedan oblik života današnje javno teatralizirane književne priče — da ona živi tisuće života, pokazao je nedavno Festival europske kratke priče, na kojem su se mogli upoznati i totalno ekscentrični fragmenti Finca Petrieja Tamminena, i realistički umjerena i folklorno produhovljena pripovjedna cjelina Claire Keegan, i suptilna priča on the road Denisa Johnsona. Dok je zasluga Festivala u tome što je povezao uglavnom kulture manjih zemalja, zaslužni potez priređivača antologije Croatian Nights jest povezivanje zagrebačke scene sa svjetskom metropolom i ukidanja razlike velikih i malih.Lada Žigo