Čere i tkalčićanske haharice

Vozim se autom kroz Kaštela. Ljudi beru trešnje. Vidim i krupne »hrušteve«. Raspekmezim se čim vidim to malo crveno savršenstvo. I kao sve što mi izaziva ugodu, počinje vremeplov.

Od svega voća najviše volim trešnje. Možda zato što su — dok je voće još bilo sezonsko (a ne svevremensko pod umjetnom rasvjetom supermarketa) — neke sorte bile prve. Bilo ih je u vrtovima moga susjedstva, između Radićeve (Duge ulice) i Tkalčićeve, ni tri minute od glavnoga zagrebačkog trga. U tuđim vrtovima, naravno. Zato je valjda i branje i hitro konzumiranje bilo slađe od onih lijepo opranih breščića u zdjeli. Trebalo je strpljenja (i pameti) pa čekati da plodovi dozore. Kao dijete plašili su me da ću od zelenih dobiti grižu. I da se na voće ne smije piti voda. Ali što je nepoznata, apstraktna riječ, pa i bolest, prema rumenom plodu nadohvat ruke? A voda? Uvijek bih se napila »iz ruke« s bilo kojega vaserlajtunga i nikad mi nije bilo ništa.

Trešnje smo 1950–ih godina u šatrovačkom govoru zvali čere, od engl. cherry, premda se engleski jezik tek sramežljivo šuljao k nama kroz tečajeve u pionirskim domovima. Kako se moja škola jezičnih izvannastavnih aktivnosti nalazila u parku na Ribnjaku, često do prvoga kata ne bih ni stigla, zabavljena društvom i zbivanjima na igralištu.

Cherry brandy pak gledala sam s haharicom Mirjanom, prijateljicom iz razreda, dok smo svakodnevno prolazile pokraj delikatese na uglu Radićeve ulice i Trga; onuda je vodila jedna od trasa u jednu od mojih brojnih škola (do mature promijenila sam ih šest; nekoć su se ljudi brže i lakše selili). No više su me privlačili oblici boca nego što me tentalo (lat. tentare = kušati; napastovati, nagovarati na zlo) da saznam što je unutra. Ipak, shvatila sam da se i u tom piću kupa moja omiljena trešnja. Zanima vas i što je to haharica? Mađarski hóhér znači strašne stvari: 1. krvnik, 2. skitnica, potepuh, glupan. No Mirjana je bila samo oštroumna fakinka, u svakom slučaju simpatična i uvijek spremna na huncutarije (i opet njem. Hundsfott preko mađ. hunczut = hulja, nitkov), što kod nas znači mnogo blaže vragolije. Štrik (njem. Strick). Što također ima više značenja: 1. uže, konopac, ali u prenesenom značenju to je i obješenjak, vragolan, mangup. Dakle ta Mirjana, u svemu spretnija od mene, brala bi čere po Kožarskoj ulici, a ja bih joj »čuvala stražu« podno drveta. Mirisalo je na bazgu, koja se onomad brala dok je mlada ne samo za sušenje (pa poslije za čaj) nego su se cvjetovi i pekli u tijestu za palačinke i to je bio dobar desert (reklo bi se danas, a onda je to često bila kompletna večera). Valjda mi se zato i danas miris bazge javlja kao simultanka s crvenom bojom trešanja.

Za goste je u secesijskoj četvrtastoj boci — široj dolje, užoj gore — sa srebrnim poklopcem bilo nešto što se zvučno zvalo kirš. No premda su stariji — kad su što od mene htjeli sakriti — govorili njemački, brzo sam ih otkrila. Taj kirš morao je biti od iste sirovine kao i kiršenštrudl (savijača od trešanja), kolač koji se uvijek pekao o Duhovima (uz mladi grašak, mladi krumpir i pohance — piliće koji su bili dorasli za klanje). Današnji mlađi naraštaj, znam, sigurno je zbunjen — pa što ni piletine niste imali svaki dan i sve dane u godini? Ne, ni to. Pilići su se jeli eventualno samo nedjeljom. No zato nisu cijeli život proživjeli (kao ovi današnji) pod žaruljama. Mirno su čeprkali po livadi (gdje je danas svakojaki Kaptol centar) i bili su neusporedivo ukusniji od svojih današnjih potomaka. Jer su svoj — makar i kratki — život proživjeli prirodno.

Trešnje, črešnje, črišnje, trišnje kupovale su se kad bi im »malo pala cijena«. Kao i sve drugo. No za neke blagdane moralo je biti »kak se šika« — i gotovo. Na običajima se nije štedjelo. Onda su na red došle bliske rođakinje višnje (meni uvijek kisele; idu mi skomine od njih — cure mi sline). One su obično završavale u velikoj širokoj dunstflaši na prozoru, pošećerene i ostavljene suncu da napravi svoje. Flašu je pokrivao porculanski tanjurić. No tom se piću dodavala i rakija, pa je za djecu bilo samo za gledanje. I danas višnje i u čokoladnim bombonima zovem »pijane višnje«.

No od sve te finoće, u našoj je kući na jelovniku najčešće bio grah — trešnjevac. Šaren, krupan, »pisan«, crvenkast — meni uvijek bolji od bijeloga tetovca. Tada još, naravno, nisam znala da je ime trešnja nastalo od *čers’a, što je u 3./4. stoljeću posuđeno iz visokolatinskoga ceresia (klasično cerasus = drvo trešnje; cerasum = trešnjin plod). Latinska je riječ pak posuđena od grč. kerasía, kérasos u istom značenju. No kako plemenita trešnja potječe iz Male Azije, nije isključeno da je posuđena iz nekoga maloazijskog jezika. Od toga oblika do njem. Kirsch nije više dalek put.

Kao i sve drugo, danas se i vrijeme dozrijevanja biljaka promijenilo. Plodored otišao k vragu. Nekoć se npr. čitav jedan mjesec (srpanj, sedmi) u Brusju na Hvaru zvao po trešnjama — krišnjak. A ušećerene i ulikerene trešnje i višnje konzumirale su se u svom »pijanom« obliku bez ikakva reda, kako i priliči pijancima — cijele godine. No alkoholna mi pića baš ne leže. Ali zato zdjelu slatkih trešanja ne ispuštam iz ruku tako dugo dok je ne ispraznim. A i stanujem u kvartu koji se zove Trešnjevka.