Cees Nooteboom, Kako biti Europljanin?, Fraktura, Zaprešić, 2005.

Europa koja slijedi?

Cees Nooteboom, Kako biti Europljanin?, Fraktura, Zaprešić, 2005.

Prijevod romana Priča koja slijedi Ceesa Nootebooma razveselio je mnoge hrvatske čitatelje. Interes za Nizozemčevo djelo istodobno su pokazale dvije respektabilne mlade izdavačke kuće, Fraktura i Pelago, shvatile da je kooperativnost superiorna konkurentnosti, podijelile naslove i izdavačke rizike i prionule na objavljivanje, pretpostavljam najboljega dijela, impozantna opusa. Druga predstavljena knjiga iz Nooteboomova poetsko-prozno-putopisno-esejističkog opusa zbirka je kraćih eseja Kako biti Europljanin?

Suprotiva akademskim apstraktnim mazarijama

Sedam objavljenih eseja uglavnom je nastajalo s povodom, prije petnaestak godina - u doba dok je današnja Europska zajednica iz duhovnog agregatnog stanja tek prelazila u krutu birokraciju - kao prilog raspravama, simpozijima, kao prigodni govori, koji su potom bili i objavljivani po novinama i časopisima. U pozadini se eseja dakle nalazi intelektualcima omiljena grana turizma, onog akademsko-simpozijskog. Treba odmah reći da je Nooteboom turist kakva bi svaki organizator poželio u dvorani - ozbiljno shvaća svoju ulogu sudionika i pošteno odrađuje posao - što je prije ekscesno ponašanje nego običaj. Svjestan je toga i Nooteboom pa jedan od eseja dijelom posvećuje toj disciplini, sponzoriranim akademskim mazarijama i manirizmu, podsmjehujući se simpozijskim temama poput Kategorije misli i tok suvremenih ideja ili Položaj mjesta (povijesne perspektive). U takvim situacijama Nooteboom odlučuje »ne obazirati se na akademske apstrakcije i ispričati osobnu priču o Europi, koja je samo moja i koja mi pripada i u tuzi i u sreći, ne o Europi ideja, već o Europi iskustva«.

Nooteboomovo iskustvo Europe počiva na njegovu nizozemstvu, kao tradicijski namirena cjelina i jedinstvo, a podrazumijeva i europsku različitost koju obrazovanjem usvaja, autodidaktikom proširuje, a prakticira, doslovce, tako što živi i u Berlinu i u Španjolskoj. No, temeljno je iskustvo ono nizozemsko, malog, a povijesno velikog naroda koji je tijekom 20. stoljeća u orbitu povijesti dolazio uglavnom kolateralno, tek kao susjedski narod središnjoj europskoj sili, koja je najvećim dijelom sim-tam bacala europsku povijest, onoj Njemačkoj. Tako je 1933. godine rođeni Cees Nooteboom iz lože, bez dalekozora, gledao silu 20. stoljeća.

Borges kao zvijezda europskog neba

A osobno je iskustvo unatoč svim duhovnim naprezanjima i mogućnostima uvijek samo parcijalno iskustvo, tako da Nooteboomove light-motive, zakopane u doba djetinjstva i njemačke okupacije Nizozemske, nalazimo mnogo puta razasute po knjizi i intelektualno varirane. S jedne strane takav je pristup vrlo pošten, s druge ipak razočarava; ovo je knjiga namijenjena užem krugu čitatelja, jer ništa od velikih tema koje europsko pitanje nameće - granica, platforme, identiteta... - zapravo i ne pokušava elaborirati.

Nešto su ambicioznija tek prva dva eseja, što ne znači da su ostali loši, dapače, Nooteboom mi je simpatičniji kada je literarniji, kada više improvizira i ironizira, kao u eseju Pitanje iz Bruxellesa u kojemu na (akademsko) pitanje, ima li europske fikcije, odgovara zabavnom refleksijom i polilogom fiktivnih i nefiktivnih osoba koje se usuglase da prva iduća novootkrivena zvijezda nosi ime najeuropskijega Neeuropljanina, onoga koji je napustio granicu između fikcije i zbilje - Borgesa.

Najambiciozniji pak esej, Zenonova strelica, promatra europske sporove kao vremensku zbrku: kao anakronizme, kao asinkronicitete u glo-balno-tehnološkoj sinkroniji. Moguće je, vjeruje Nooteboom, samo usklađivanje satova prema jednom vremenu, na »vrijeme uvriježenih mjerila, ono u kojemu se na naše zaprepaštenje događaju stvari koje se zbog toga međusobno isključuju; nepomirljiva turbulencija anakronizama, uništavajuća opsada europskog grada vidljiva u svim gradovima...«. Nisam siguran da u tu vremensku računicu ne bi trebalo uvesti i pojam simultaniteta, kao ekvivalenta pojmu tolerancije, jer notorno je da čak ni svi Europljani, o ostatku svijeta da i ne govorim, ne žive po istom kalendaru, ako su već iz turističkih razloga satovi u Europi jednako poštelani.

Kako biti Europljanin? zbirka je ogleda koja će nam više približiti vrijedna autora, čije prijevode s nestrpljenjem valja iščekivati, nego Europu, premda se, po Nooteboomu, Hrvati tu nalaze, kao i cijeli Balkan, kojemu, ponekad, to znamo i iz iskustva, pripadaju.Kruno Lokotar