C/B BRIJAČINA

C/B BRIJAČINA

Sjajan redateljski trojac svakako zna što radi - njihov entuzijazam vidljiv je iz svakoga kadra, a tamna strana ljudske ličnosti o kojoj zapravo govore naglašava sve ono što su autori nesporno i htjeli

Divlji, tvrdokuhani, senzacionalistički, ultranasilan, nemilosrdan, beskompromisan, nekorektan, nabrijan, ambiciozan, spektakularan - pridjevi su koji kao označnice odgovaraju Paklenom šundu novoga desetljeća, bravurozna high-concept stila i ujedljiva mračna humora - Sin Cityju, zanesena i neumorna redatelja Roberta Rodrigueza (koji je, by the way, žrtvujući se za svoju viziju, istupio iz Unije redatelja kada ona nije poduprla suredateljstvo autora stripa po kojem je film nastao - legendarnoga Franka Millera). Riječ je naime o djelu izrazito inventivna pristupa, mahom izražena u snažnu hiperstiliziranu vizualnom, koje se (iako je u takvu obliku već poznato iz modne fotografije i reklame), uz čvrsto oslanjanje na izgled i atmosferičnost originalnog predloška ipak odlučuje na korak dalje u iščitavanju osebujnoga noirovskog crno-bijelog svijeta u kojem ima mjesta za sporadične (no ne i nasumične) proplamsaje boje - crvene na usnama prostitutke, plave za oči izdajice, žute poput bolesne kože psihopatskoga pedofila, zlatne za kosu femme fatale - kao indikatora glavnih osobina određenih protagonista. Inovativnost je to naime jednaka onoj kakvom je i sam Miller vlastite trash-utjecaje transformirao na razinu čistog arta. Takva pulp-kvaliteta neizbježno evocira, a bogme i kao gosta redatelja ugošćuje Quentina Tarantina - tog Wunderkind-reciklatora pop-arhetipova; što pak rezultira najgrotesknijom mračnohumornom sekvencom filma - onom govorećega mrtvaca. Karakteristikama pažljivo korištene inovativnosti može se smatrati i struktura od četiri preklapajuće priče (The Hard Goodbye / The Big Fat Kill / That Yellow Bastard + The Customer is Allwas Right - pri čemu su već sami cheap thrills naslovi užitak sami po sebi) odnosno tehnika pri kojoj glumci naknadno bivaju umetnuti u računalno generirane pozadine (podsjetnik manje uspješnih prethodnika: Gospodar neba i svijet sutrašnjice, Besmrtnik).

Noirovski pulp

Svijet je to pokvarenih policajaca, degenerirana klera, plaćenih ubojica, korumpiranih političara i fatalnih žena - prostitutki, konobarica i striptizeta, mahom ili zlostavljanih ili obožavanih od svojih muških noirovskih pandana - šutljivih mačo (anti)junaka; svijet na čijim opasnim, vječno noćnim i kišnim ulicama caruju ljudi s margine, polusvijet, ološ, ubojstva, seks i perverzije. Svijet je to i koji izmiče preciznoj odrednici vremena radnje - egzistira u prostoru ekstremnoga pulpa pomiješana s noirovskim četrdesetima; s mračnim tipovima s vječnom cigaretom u ruci skrivenima u oblaku dima i vlastitih misli, odnosno ženama nalik onima fantasy-ilustratora Frazetta-inspiracije - polugolim ratnicama seks-bombama.

Takva (neizbježna) stripovska estetika stoga podiže dva pitanja. Jedno od njih jezik je filma, koji zasigurno bolje funkcionira u tekstovima oblačića na vrhu okvira stripovske slike, te ovdje, nema li se na umu odakle zapravo potječe, može zvučati nezgrapno i plošno, baš kao što i likovi mogu djelovati jednodimenzionalno ne uzme li se u obzir činjenica da su oni zapravo, katkad doduše karikaturalni, no ipak nosioci arhetipskih osobina. U tome im pomaže glumačka krema, iako facijalno počesto skrivena pod djelomičnom izobličujućom maskom (u prvome se redu to odnosi na trio Mickey Rourke - Benicio del Toro - Nick Stahl).

Muški fantasy-univerzum

Mickey Rourke ostvario je jednako senzacionalan comeback poput onoga Johna Travolte u Paklenome šundu, kao steroidni Marv - antijunak i nositelj The Hard Goodbye priče; njegov oponent ovdje je ujedno jedan od najdojmljivijih i najzanimljivijih likova - mladi kanibal bešumnih kretnji u izvedbi Elije Wooda. Drugi šutljivi mačo-pravednik, u priči The Big Fat Kill, jest Dwight nikad zgodnijeg Clivea Owena, a oponent mu barokno groteskan, no nedvojbeno prijeteći Benicio del Toro kao Jackie Boy; treći pak junak That Yellow Bastarda jest Bruce Willisov Hartigan u borbi s pedofilskim demonom. Četvrta priča The Costumer is Allways Right zaokružuje film motivom o plaćenom ubojici s glumcem vrlo starinskoga, lica Joshom Hartnettom.

Njihove žene pritom (Jamie King, Carla Gugino, Rosario Dawson, lijepa Alexis Bledel, Brittany Murphy i Jessica Alba) žrtve su ili zavodnice, a to dovodi na površinu i drugo pitanje. Koliko je naime odnos prema spolovima u ovom vrlo mačo-dječačkom filmu zona (kočnica) u koju žene nemaju (ne žele imati) pristup ili može li netko neupućen i nefasciniran nesporno šarmantnim, no vrlo hermetičnim svijetom izvornika (stripa) prodrijeti u tkivo djela i osjetiti se dobrodošlim u taj vrlo muški fantasy-univerzum. Odgovor je ipak da, jer sjajan redateljski trojac svakako zna što radi - njihov entuzijazam vidljiv je iz svakoga kadra, a tamna strana ljudske ličnosti o kojoj zapravo govore sasvim lijepo naglašava sve ono što su autori nesporno i htjeli. Katarina Marić