Britka socijalna kritika

Britka socijalna kritika

Varaždinska Opera za tri groša spektakularna je i nedvojbeno zabavna predstava, koja gledatelje navodi da uživaju u čistome teatru, ali cum grano salis: svatko vidi da je igra - igra, ali jednako tako da krije još nešto

U sezoni koja je upravo protekla Bertolt Brecht vratio se na hrvatske pozornice: zagrebačka Komedija izvela je Majku Hrabrost, njegovo možda najpoznatije djelo, dok se varaždinski HNK (jednim, valja reći, hrabrim činom), odlučio za - Operu za tri groša, dakle specifičnu glazbenoscensku formu, koja traži iznimnu spremnost i angažman cjelokupna ansambla.

Inače, ponovnoj nazočnosti Brechta, ljevičarskog dramatičara par excellence snažno izražena socijalnog senzibiliteta, ne treba se čuditi: epski, angažirani teatar možda i pripada prošlosti teatra, no slika društva koju Brecht daje u obliku grandiozne freske marginalaca te njihovih kontakata s represivnim aparatom i samim vrhom, nedvojbeno preživljava, pa se i danas čini jednako svježom kao i u vrijeme svojega nastanka. Gay (libretist) i Pepusch (skladatelj) još su 1728. u Londonu doživjeli golemu popularnost svoje Prosjačke opere; na njihovu tragu, točno dvije stotine godina potom, Brecht i skladatelj Kurt Weill stvorili su jedinstvenu Operu za tri groša (koju se, jasno, nadolazeći nacionalsocijalizam ubrzo potrudio udaljiti s pozornica i zabraniti).

Što se činilo toliko subverzivnim u tome djelu? Slika društvenog dna, uzeta sama po sebi, ne bi bila takvom (osim, možda, zadrtim moralistima): naime, junaci su Opere kriminalci, nasilnici, organizirani prosjaci i prostitutke; gotovo banalna ljubavna priča u temelju je njezine fabule. Međutim, Brecht u ovome djelu ne piše poučke, on izravno pokazuje korumpiranost koja je prožela društvo od vrha do dna: kriminal koji ne smeta tolerira se, a povremeno se od njega traže i usluge, koje, dakako, opet povlače i prikladne protuusluge... Takva ideja, pretopljena u efektnu scensku sliku, nijednom režimu ne bi bila po volji - onom totalitarnom, jasno, ponajmanje. U današnjem neoliberalističkom tranzicijskom društvu svjedočimo pojavama koje prilično vidljivo naznačuju postojanje takve ili slične sprege, pa je stoga i Brecht pogodan za njezino, barem teoretsko, raskrinkavanje. Drugim riječima, ako već i ne možemo rekonstruirati njezine mehanizme, koji su brižljivo skriveni, barem dajemo na znanje da nam njezino postojanje i nije neka tajna. Redatelj (i scenograf) Petar Veček uvijek je predstavama težio aktualnosti, stanovitom referiranju na teme i dileme našega vremena. U svojoj režiji Opere, međutim, nije posezao za pretjeranim (simboličnim) aktualizacijama: ostavio je Brechta da govori, koliko jezikom melodrame, toliko i jezikom britke socijalne kritike, prepuštajući publici da sama izvede zaključke i paralele. Tek na kraju, Macheathea (Mackie-Noža) ne vješaju, nego, groteskno, pokušavaju pogubiti na - električnoj stolici, dok oko njega treperi šarena rasvjeta primjerena kakvom vašaru ili cirkusu. Varaždinski je glumački ansambl pokazao maksimalnu koncentriranost u teškome zadatku dolične prezentacije Brecht/Weillova djela: songovi su izvođeni uživo, uz klavirsku pratnju Darije Hreljanović. Posebice su radost igre, s kojom je korespondirao i odgovarajući interpretativni domet i adekvatnost stila (koji nije uvijek lako pogoditi), pokazali Ivica Plovanić (Peachum), Berislav Tomičić (Mackie-Nož), Jagoda Kralj Novak (Celia Peachum), Barbara Rocco (Polly), Sunčana Zelenika Konjević (Lucy), Tomislav Lipljin, Darko Plovanić, Marija Krpan, Vesna Stilinović i drugi.

Varaždinska Opera za tri groša spektakularna je i nedvojbeno zabavna predstava, koja gledatelje navodi da uživaju u čistome teatru (ma koliko ovaj bio epski), ali cum grano salis: svatko vidi da je igra - igra, ali jednako tako da krije još nešto; o tome možemo razmišljati svakodnevno, kad otvorimo novine.Boris B. Hrovat