Britanski plesni screensaver

Britanski plesni screensaver

Kad govorimo o plesnom jeziku Siobhan Davies, neizbježno je spomenuti dugogodišnji rad koji je još davnih osamdesetih nagrađivan brojnim nagradama Digital Dance, a poslije okrunjen počasnim doktoratima kao i najvišim ordenom časti viteškoga reda Britanskog kraljevstva za iznimne prinose u plesnoj umjetnosti

Tjedan suvremenoga plesa oduvijek je nudio uzorak na osnovi kojega se hvatala esencija nečijeg koreografskog rada. Uvodnom riječi u programu ovogodišnjega TSP–a umjetnička direktorica Mirna Žagar upozorila je na univerzalnost pokreta kao osnovnog polazišta iz kojega svaki umjetnik pronalazi osobni plesni jezik, umjetnički identitet.

Tim slijedom TSP ugostio je britansku koreografkinju Siobhan Davies i njezinu najnoviju multimedijalnu produkciju Ptičji pjev.

Kad govorimo o plesnom jeziku Siobhan Davies, neizbježno je spomenuti dugogodišnji rad koji je još davnih osamdesetih nagrađivan brojnim nagradama Digital Dance, a poslije okrunjen počasnim doktoratima na sveučilištima Leicester (2003) i Surrey (1999) kao i najvišim ordenom časti viteškog reda Britanskog kraljevstva (CBE, 2002), dodijeljena joj za iznimne prinose u plesnoj umjetnosti. S estetske i metodološke strane ostala je vjerna vremenu u kojem je plesni pokret vođen anatomijom zvuka, sigurnim i ekonomičnim odnosom spram tijela i pažnjom prema plesačima koji sudjeluju u stvaranju umjetničkoga djela.

Siobhan Davies i njezin već ustaljeni izričaj utemeljen u Chuninghamu i Labanu gotovo da možemo uvrstiti u lektiru plesnih jezičnih oblika, taj izričaj začet je još sredinom osamdesetih. U Ptičjem pjevu, upravo zbog te dosljednosti i preciznosti, Davis plesnim jezikom uspostavlja programski kôd koji je dio sveukupne multimedijalne kompozicije prostora i zvuka.

Ptičji pjev stvoren je u idealnim laboratorijskim uvjetima u suradnji s multimedijalnim i likovnim umjetnicima: Andrewom Pinkom, zaduženim za zvukovno–kompozicijske vizualizacije, Davidom Wardom, slikarom i multimedijalnim umjetnikom zaslužnim za dramaturgiju scenografije, te u suradnji s ansamblom vrhunski uvježbanih plesača Siobhan Davies Company. Scenu Ptičjega pjeva čini kvadratni plesni pod, publika sa sve četiri strane uokviruje scenu, dok su projekcije i svjetlo stopljeni s pokretom na sceni i kroz dramaturgiju izmjene iscrtavaju zvuk. Osnovne koreografske formacije sugeriraju na jato (roj), a ujedno su asocijacija na programski jezik koji se primjenjuje u računalnoj animaciji. Uspostavljeni prostor ekonomične potrošnje prostora, zvuk kao početna točka kretanja, ponavljanje i varijacije sekvenci i školski odrađeni eforti osnovni su elementi kojima se pozornost gledatelja održava sedamdeset minuta.

Iako je britanska kritika već postavlja na vrlo zaslužno mjesto u koreografskim dostignućima 21. stoljeća, Siobhan Davies ipak je u bonaci stvaranja. No, ono što zapinje za oko dizajn je produkcije, koji u potpunosti slijedi trendove visokorazvijenih kreativnih industrija, a ples se uključuje poput screensavera s jezikom koji je ekonomičan, samodovoljan i savršeno dizajniran.

Branka Cvjetičanin