Bijesni Rolando u koži Don Kihota

Bijesni Rolando u koži Don Kihota

Iako je bavljenje animacijom zauzelo vrlo malen dio njegova života, zbog dva fantastična ostvarenja teorija animacije drži ga s pravom jednim od stupova stvaranja njezine umjetničke samosvijesti

U pjesmi Moj brate Arsen Dedić pjeva: »...U neko veče' još sastane se klapa, pred gostionom uz balote i vino, i karte... i mnogo stvari iz dosade se priča, al' sve se svrši na razgovor o tebi... moj brate...«

Eto, upravo takvo mitsko, ili bolje reći - misteriozno mjesto zauzimao je Vlado Kristl u svim, po stotine puta ponovljenim razgovorima i razglabanjima kad bi se uz čašicu našla animatorska ekipa iz Vlaške 70 iz prvih dana njezine planetarne epopeje. O Kristlu se pričalo sa strahopoštovanjem, strahom, govorilo se kako se nikada više neće vratiti, ali njegova povratka su se i plašili koliko god su žalili njegovu zlu sudbinu što ga je na krilima zle ćudi odagnala u svijet.

Čuvati sebe sama

Zagrebačke dečke slava je lupila nepripravne, pa ste ih mogli kasnih šezdesetih već vidjeti kako tumaraju između dviju krajnosti: sreće što vrijeme svakodnevice brzo raznosi svijetom vijest o njihovu postignuću i očaja što sve tako brzo prolazi i strelovito se odmiče od izvora. Kristl je nestao onoga dana kad je i nastao. Njegovi filmovi dokrajčili su njegov filmski ego i pobrisali noge o njegovo samoljublje. Pobjegao je glavom bez obzira, da barem sačuva malo sebe sama i otrese se teška bremena genijalnoga djela koje je bilo nemoguće vratiti u bocu skromnosti i tajne čeznuća.

U razgovorima o bratu kao da je bilo i zavisti što se uspio živ pokopati, uteći od nepodnošljivosti dana što su se ponavljali u reciklirajućim teorijama o zagrebačkoj školi. Kad sam 1977. i ja zakoračio u Zagreb film, događaji koji su pomaknuli percepciju o hrvatskoj kulturi stoljeće unaprijed kao da su se dogodili čitavo stoljeće ranije, a ne tek desetljeće. Kristl kao da je pripadao samu biblijskom vremenu, tako stvaran djelom i njegovim porukama, a tako nedokaziv ljudskom nazočnošću. Poput velikih proroka čija se svaka rečenica znade, ali više nije posve sigurno da li su uopće i postojali, ili je njihovo djelo kompilacija, stalaktit najboljeg u ljudskom što se nataložilo odoljevši zaboravu, mijenama i ignoranciji.

Pa su dečki, i sami slavni u teorijama animacije, svojoj slavi nadodavali i poznanstvo s njim, a mnogi bogme, i kreativnu suradnju. Pravi pak kapital bio je ako si s Kristlom bio u kakvu sukobu, a kako su to uglavnom bili svi koji su ga barem jednom vidjeli uživo, onda su se i priče o njegovoj naravi preuveličavale, pa je s vremenom zauzeo mjesto mitskog redikula-genija, čovjeka koji nije podnio da tek teorija dokazuje kako je dvorska luda pametnija od kralja.

Pol bogatstva - pol ljepote

Katkada mi se čini, jer sam rijedak, ako ne i jedini koji je antropološki povezao generacije zagrebačke škole, da je ozbiljni nedostatak moje biografije što baš nikada tog čovjeka nisam vidio. Doduše, godine 1994. kao direktor Svjetskoga festivala animiranog filma, bio sam blizu dovesti ga u Zagreb. Vrlo blizu. Uložio sam svu svoju mediteransku lukavost i pokušao mu se najpodlije podvući pod kožu, povlađujući njegovim nevjerojatnim ljudskim i političkim paranojama. Molio me da mu faksiram plan Cvjetnoga trga (gdje se održavao Festival) i bio sam siguran da sam ključno probudio njegovu nostalgiju. No, za nekoliko dana došlo je njegovo pismo na pedesetak(!) stranica gdje objašnjava sav idiotizam ne samo filmskog i crtanofilmskog napora nego i festivala, a pogotovo drži nemogućim svoj dolazak u grad u kojem žive i djeluju žbiri, lopovi i ljudski otpaci... imena neću spomenuti, pišu ionako u svim filmskim enciklopedijama. Ostao mi je prekrasan crtež gavrana što mi ga je poslao i posveta: »Jošku Marušiću, za pol bogatstva - pol ljepote...« Među desecima detalja što na zidovima moga atelijera i od mene već čine crtanofilmskog metuzalema, upravo taj crtež izaziva najveću pažnju namjernika, i sve te godine ja se pravim kako razumijem poruku posvete...

Makar je bavljenje animacijom zauzelo vrlo malen dio njegova života (mnogo manji nego, recimo, Mimici), zbog dva fantastična ostvarenja teorija animacije drži ga s pravom jednim od stupova stvaranja njezine umjetničke samosvijesti.

Šagrenska koža

Nakon dramatične partizanske epopeje, koja ga je natjerala vjerovati kako je ljude i silom moguće izmijeniti tako da budu ne samo bolji nego i jednaki, navodno je u vojničkim čizmama došao na Akademiju likovnih umjetnosti na kojoj je diplomirao, i kroz prozor izbacivao ljude za koje se govorilo da razmišljaju apstraktno. Samo koju godinu poslije kao suosnivač grupe Exat 51 trajno će se zakleti apstrakciji. Prije no što radikalno opet promijeni mišljenje, na svu sreću, dogodilo se razdoblje njegove crtanofilmske karijere. Godine 1959. pojavljuje se kao glavni crtač u filmu Mladena Femana Krađa dragulja. No, sjeća se Nikola Kostelac: »...već prije je s Androm Lušićićem razradio knjigu snimanja za film Čarobni zvuci i ta knjiga snimanja bila je pravo likovno remek-djelo...« Taj film realizirao je 1957. Vukotić, ali neke ključne likovne elemente iz knjige snimanja Kristl će primijeniti u svom prvom velikom djelu Šagrenska koža iz 1960. Taj film po Balzacovoj pripovijetki režirao je zajedno s Ivom Vrbanićem, po scenariju Tomislava Butorca i Dragutina Vunaka. Kao animator pojavljuje se Zlatko Grgić, a glazbu je skladao Miljenko Prohaska.

Film ostavlja filmske sladokusce bez daha. Prvi put u animaciji osjećamo suptilne poticaje poetike i erosa rezervirane za druge žanrove, i gledatelji jasno vide koji se prostori svjetla otvaraju za interpretiranje likovnosti u pokretu. U tome filmu Kristl je još pun strahopoštovanja za medij, pa svoju uzavrelu kreativnost nastoji kanalizirati, organizirati i primijeniti u korektnoj interpretaciji i u pijetetu prema tananim i nesviklim osjetilima gledatelja.

Don Kihot

Ali, njegovo sljedeće djelo, Don Kihot iz 1961, u potpunosti razotkriva svu subverzivnu i kontroverznu ćud umjetnika. U realizaciji filma pripomogli su mu Ante Zaninović kao animator (poslije će Zaninović o animaciji na tom filmu govoriti kao o činu spašavanja iz uzavrelih riječnih virova) i Milko Kelemen kao skladatelj (iskreno će poslije priznati da je i u poimanju glazbe-zvuka Kristl bio daleko ispred svog vremena. U doba kad iz Opatije dolazi Ta tvoja ruka mala Kristl nameće konkretnu glazbu daleko od sigurnosti akorda).

Tada su suvremenici samo slutili, teorija je poslije potvrdila, a meni vjerujte na riječ: riječ je o jednom od najvažnijih filmova u cjelokupnoj povijesti animacije! U silnoj energiji kreativnoga postupka Kristl je potpuno ostvario susret redukcije i apstrakcije. Redukcije (stilizacije) koja ga je privukla animaciji i apstrakcije koja je bila njegova likovna hrana. Vitez na konju i njegov vjerni pratilac na magarcu postali su djetinje jasni grafički znakovi što tumaraju proplancima barbarskoga svijeta koji se viteštvu ismijava, a tehnologiji klanja kao zlatnom teletu.

Taj prekrasni film na neki je način i kulminacija svih kulturoloških silnica što su se stripom, literaturom i slikarstvom teško probijali do divne sinteze.

Blistavi umjetnički ispadi

Nažalost, posljednji kadar filma odnio je i njegova autora u svijet. Odlučio je svoje artističke principe pretočiti u vlastiti životni koncept, no za to ipak nije imao dovoljno hrabrosti. Bilo je to samoubojstvo u nastavcima, s blistavim umjetničkim ispadima (osobito u slikarstvu), ali i strašnim ljudskim kompromisima. Samo ljubav i posvemašnja izdržljivost poklonika i prijatelja sačuvali su ga u životu od potpune i nedostojne margine. Tumarao je od Njemačke do Francuske, odveć živahan da se skrasi, nedovoljno revolucionaran da suzbije kod sebe napade komformizma. Ali... to je već priča o čovjeku. Srećom, ostaje njegovo djelo. Da je samo ova dva filma napravio, zavrijedio je život nekoliko generacija.

Sancho Pansa i Don Kihot dvije su pojavnosti iste osobe i takvi razapinju definiciju našega svijeta do granica njezine primjenjivosti. Kristl je u životu često magarca mijenjao konjem ili je zamjenjivao njihova imena.

Bio je bijesan, trajno bijesan dok starost bijes nije pretalila u cinizam, što je njegovo drveno, džepnim nožićem izrezbareno koplje tako slabo efikasno u borbi protiv sofisticiranih materijalnih i ideoloških vjetrenjača ovoga našega posustalog, ali upornog svijeta...Joško Marušić