Beskrajna osjećajnost tijela

Vrhunac 22. tjedna suvremenog plesa, a ja bih rekla i predstava kakva se ne dogodi godinama, jest nastup trupe Daniela Léveilléa s Amour, acid et noix. Kanadski koreograf postavlja djelo čisto, hrabro i lijepo

Koliko je nakon prošlogodišnjeg Tjedna suvremenoga plesa ostao dojam očite očaranosti autora mogućnostima i prostorima koje otvara nova tehnologija, toliko je ove godine, zagrebačkim, barem na trenutak plesnim, scenama u najboljim ostvarenjima ponovno zagospodarilo plesačko tijelo kao čisti medij, čudesan spoj materijala, alata i zanata. Bilo nago, nezaštićeno, uvijek provokativno u svojoj otvorenoj čistoći, ili posve artificijelno, stilizirano u zadanom kôdu kretanja, tijelo još čudi i zadivljuje, najbolje kad je neuhvatljivo u predviđanja i škole, tehnike i tehnologije, kazališne kanone i teoretske modele.

Tjedan je započeo nastupom trupe montrealske umjetnice Marie Chouinard s dvjema koreografijama: solom Etude No 1. i velikom grupnom kompozicijom Chorale. Marie Chouinard pripada među vodeće kanadske koreografe, uspješna je i na europskoj sceni, a kako je živjela i u New Yorku, Berlinu, na Baliju i u Nepalu, istražujući putem različite plesne tehnike i tradicije, njezin rječnik i stil vrlo su osebujni. I dok je solo Lucie Mongrain u prvom redu sjajno izveden niz varijacija, pokazivanje interpretativne slobode unutar zadanosti ozvučenoga plavog kvadrata u bezbrojnim nijansama kvaliteta pokreta i inspirativnom spoju sa tehnikom stepa, Koral je predstava izvrsnoga ansambla. Slično kao i u Posvećenju proljeća, koje je lani gostovalo u Ljubljani, autorica stvara svoj planet (asteroid xy u egziperijevskom svemiru), koju nastanjuje specifična autohtona kultura (flora i fauna tipa ljudi leptira ili biljka ljubilica) uzbuđenih, maznih, zaljubljivih bića, djelatnih i usmjerenih isključivo na snubljenje partnera, što se izmjenjuje s tajanstvenim obredima koje kao da vode egzotične hramske svećenice / kurtizane. Glasno, uzbuđeno disanje ozvučenoga tijela i raznovrsna glasanja, od životinjskog do opernog, izvode se sa silnom izvođačkom koncentracijom, ozbiljnošću i napetošću tijela plesača. Jasno da u toj otvorenosti poruke dolazi do niza duhovitih inačica ljubavnih odnosa i karikaturalnih dueta, prepoznatljivih bez obzira na čudnu kombinaciju futurističkog i pradavnog.

Koral je inače vrsta zborne crkvene pjesme koja se pjeva jednoglasno, i etimološki je vezana uz kor i koreografiju. Chouinard to svjesno i s provokativnim humorom povezuje, i koristeći se istočnom i zapadnom tradicijom, tretira ples/umjetnost tijela izvorno: kao teatar, obred i ljubavni čin.

Druga poznata dama suvremene plesne scene koju je ove godine predstavio Tjedan, uz potporu British Councila, jest Siobham Davies, vrlo cijenjena i nagrađivana koreografkinja u Velikoj Britaniji. Njezina predstava Bird Song uistinu je neobvezna kao pjev ptica. Zaigrana i pomalo zamorna u svojoj samodopadnosti, ona stilski očito počiva na Labanovoj koreutici i Cunninghamovoj kombinatorici, no ne nudi ništa dalje ni više, osobito u zagrebačkoj plesnoj sredini, dobrim dijelom educiranoj na labanovskim načelima kretanja, dok je Milana Broš davno objašnjavala improvizaciju kao najviši stupanj scenske organizacije.

Tama Alžira

No zato su neka nova imena zaintrigirala drukčijom poetikom i dubokom emocijom. Mlada alžirska umjetnica Nacera Belaza autorica je i jedna od dvije plesačice predstave Paris–Alger, koja je duboko poniranje u bezizlaznu tugu žene, umjetnice u zemlji koja nije dio svijeta i gdje stvarati znači dohvatiti duboko značenje riječi plač. Predstava započinje privatnom snimkom — filmskim dokumentom u kojem njezini muški kolege svjedoče mukotrpni džihat bavljenja suvremenim plesom. Predstava je tamna, u prostoru i zvuku grube alžirske vreve, plesačice su skrivene odjećom (tradicionalnim širokim hlačama i košuljom, zakopčanom do grla) i tamom, oprezno se probijaju do svjetla, na trenutak pokažu, pa diskretno povuku, postajući vlastita sjena, koja klizi zamračenim hodnicima, uličicama, pazeći da ne povrijede, uzbibaju prostor. Njihov je svijet bez boje, u kojem samo crveno (svjetlo) ima pristup. Pokret kreće, i odustaje, lomi se na pola puta. Silno je ganutljiv trenutak kada obje s prekrasnim smiješkom (jedini put) hrabro i odlučno otkopčavaju i skidaju košulje ostajući u uskom, dekoltiranom i bez rukava, prvi put javno prihvaćajući ženstvenost. Ali to je samo trenutak, i dalje ih lomi mrak, ispružene ruke dotiču prazninu, noge klecaju, tijela se ponovno gube u sjeni; svjetla Pariza nisu njihova svjetla, ali je tama Alžira još tamnija.

Austrijanac Willi Dorner zaokupljen je plesom kao vizualnim jezikom, što implicira znanstvenu metodu njegova pristupa u kraćim djelima predstavljenim na Tjednu: threeseconds i Not At All. Zadano upisivanje tijela u prostor, manipuliranje ljudskim marionetama po uzoru na videoigre, otvorilo je neka zanimljiva promišljanja, ipak nedovoljna za cjelovitiji doživljaj predstave.

Kraćim scenskim oblicima predstavile su se i Mala Kline, mlada slovenska umjetnica (Campo de' Fiori ) i Carlotta Sagna (Tourlourou) iz Italije. Mala Kline nadahnuta je djelom i sudbinom čarobnjaka, filozofa i znanstvenika Giordana Bruna, koji je kao krivovjerni spaljen na trgu Campo de' Fiori. Nedvojbeno, vrlo znakovita povijesna ironija: hrabrost i mašta, slobodoumlje, pretvoreni u dim na Cvjetnom trgu Vječnoga grada! Solo i koreografski prvenac Male Kline suptilno je i mistično, iako pomalo nedorađeno scensko tkanje koje priziva mnoge asocijacije, od početnog lika vještice / suđenice koja vodi dijalog kao Tolkinov Golum do završnoga zanesena plesa u stilu Mary Wigman.

Tourlourou je riječ s kojom su u francuskim rovovima umirali pripadnici plemena Zapadnoindijskog Otočja, a iza toga naslova krije se nastup Carlotte Sagna, balerine — kamikaze koja promišlja mogućnosti svojih posljednjih deset minuta življenja. Balerina u maskirnoj haljinici (maslinastozeleni til) na uzdignutom kvadratu scene / stratištu, duhovitim tekstom i strastvenom gestom opipava posljednje trenutke koji klize kroz prste.

Solo balerine za odstrel, djelo nastalo kao vjerodostojna bol za izvođača, tragični crescendo vojničke vježbe koji poput krika izvire iz srca, samo po sebi prepuno je finoga crnog humora, a u zagrebačkoj sredini svakako je imalo dodatne, vrlo realne konotacije.

Koža kao kostim

Vrhunac Tjedna, a ja bih rekla i predstava kakva se ne dogodi godinama, jest nastup trupe Daniela Léveilléa s Amour, acid et noix. Kanadski koreograf postavlja djelo uzbudljivo, čisto, hrabro i lijepo. Zar koža nije jedini pravi kostim tijela? pitat će nas autor odlučivši se za radikalno stajalište. Nagi plesači posve su nezaštićeni, ali neopisivo snažni u krhkosti. Frédéric Boivin, Methieu Campeau, Stéphane Gladyszewski i Ivana Milicevic posve su izloženi pogledima, ali i daleko od svake krive primisli. Njihovi su doticaji prirodni, bliski, ali nikad erotski, pozivi na potporu topli su i ohrabruju. Vivaldijeva Godišnja doba u strastvenoj žestini izvedbe Nigela Kennedyja sjajna su potka i okvir za odu čovjeku — onom nazbilj, koji ne poznaje maske, odijelo koje čini čovjeka, rekvizite i pomagala, perfidne, zakulisne igre. Léveilléovi su plesači ozbiljni, prisutni, moćni, čvrsto, s punom težinom stoje na tlu, osjećajući se kao vertikala koja povezuje zemlju i nebo, trebajući se i osjećajući međusobno. Skokovi su iznenadni, tvrdi i čujni, popraćeni kišom s oznojenih tijela, pokreti su nagli, doticaji nježni, kretanje zacrtano i odlučno. Kao što reče autor: »U stvari, golotinja otkriva ono što je skriveno ispod: krhkost i beskrajna osjećajnost, unatoč teškoćama koje život donosi.«

Domaća plesna scena reprezentativno je predstavljena produkcijama tekuće sezone o kojima je u »Vijencu« već bilo riječi: Beaufortova ljestvica riječkoga Trafika, Posvećenje proljeća Studija za suvremeni ples i Fleshdance Bad co., čemu treba dodati zagrebačku premijeru Euro vizije Irme Omerzo, što je sve zajedno potvrdilo stilsku i motivsku raznolikost suvremene hrvatske plesne scene. Irma Omerzo čvrsto stoji na postavkama svog obrasca narativnog, angažiranog, ludičkog plesnog kazališta, u kojemu se smisleno i znakovito koristi rekvizitom, i ravnopravno tretira ples, mima i tekst. I iako se duhovita, odlično izvedena priča Irme Omerzo na prvi pogled može učiniti kvalitetnom opuštajućom laganicom tipa Smiješna strana povijesti, kraj nedvosmisleno govori da ona uistinu misli ozbiljno. Plesačica koja oprezno hoda po čunjevima koje joj stavljaju pred noge najednom ostaje u bespomoćnoj ravnoteži negdje u prostoru. I dok tone u mrak, nema više nikoga blizu da joj postavi sljedeći čun, da nekamo i stigne ili da joj se pomogne sići... Beznadna situacija koja može podsjetiti na onu, simbolički dovedenu do vrhunskog apsurda, iz filma Ničija zemlja.

Tjedan je, u neslužbenom dijelu programa, pokazao i novi rad Marijane Krajač, autorice u povratku, na liniji Berlin– Zagreb, Lady Macbeth has nothing to lose. Baveći se konfrontacijom libreta i pjevačkog materijala Verdijeve opere i plesne interpretacije, Krajač i izvrsna mlada sopranistica Moon Suk — koja, usput, pjeva u svim pozicijama tijela, pokretom i međusobnim osluškivanjem drže napetost naslućujućeg ludila.

Nezaobilazan dio Tjedna bio je projekt Koža održan u Gliptoteci HAZU, koja i inače privlači pozornost suvremene izvođačke scene jer posjeduje niz inspirativnih prostora prilagodljivih različitim scenskim, multimedijalnim, performerskim rješenjima.

Tjedan je završio 30. svibnja u Tvornici, nastupom kultnog autora plesnog teatra, Josefa Nadja. Nadj je četvrti put bio u Zagrebu, i ono što je meni očito u tom razmaku od petnaestak godina — zrelo stari. Ostao je poetičan, prepoznajemo njegove likove, ladice i police iz kojih se pojavljuju i nestaju, ali nema one mladenačke lakoće vesela maštanja, kad i lijes može zaplesati. Apocrif Codex II. part: Eden vrlo je ozbiljno djelo, vrlo tužna iskustva, sa slikama koje ježe asocijacijama i traženjem vjere u čovjeka. Strukturirana kao kabuki–teatar, kazališni ritual u kojem živa glazba prati izvođače, slijedi njihovo unutarnje stanje i napetost, Eden je priča koja traži svjetlo u najvećem ljudskom mraku. Čini mi se da Nadj usrdno čuva još neku upaljenu lampicu, ali mu je sve teže sačuvati plamen.

Treba li imati uži, usmjereniji koncept festivala ili zadržati otvorenost novom, drukčijem, nepoznatom, ili barem nama nepoznatom, a vani već potvrđenom, i u prvom redu raznolikom programu, pitanje je koje se ovih dana provlači uz mnoga druga, čini mi se, prilično neumjetničke naravi. Osobno ne vidim motiva ni razloga odustajanju od prvobitnog otvorenog koncepta osnivačice, umjetničke ravnateljice i selektorice Tjedna Mirne Žagar, jer su kazališta ponovno puna radoznalih mladih ljudi i novih lica, a na scenama Zagrebačkog kazališta lutaka, HNK, Gavelle, ZeKaeM–a, Tvornice i Gliptoteke HAZU dogodilo se odličnih, drukčijih predstava koje mijenjaju, nakon kojih publika sigurno više nije ista. Može li se postići više?Maja Đurinović