Žurno otputovali (II)

Siguran si (da ne možeš biti sigurniji) kako Vori ne misli nikud žurno otputovati, jer je on, napokon, stalno na putu. Naime, onaj treći iz razreda došao je na prvi sat osnovne škole ravno iz Australije, kao da je iza prvog ugla vrebala kakva opasnost. I zvao se drukčije od drugih, Vori; a tako se i igrao. Za razliku od ostalih dječaka koji su poput životinjica nalazili zaklone ili kopali jame, on je presavijao papir u brodove i avione, mislio na daljine. Igraju se — doduše — oni posve slobodni, dok je igra kod svih nas drugih tek dijelom isključivala strah, kao kad upaljena svjetiljka u sobi odagna mrak, a vani je noć. A i strašili smo se poput sitnih bića, nekako nagonski; jedino se Pavle bojao baš razumski, na način odraslih — možda više od života negoli od smrti, koja je kao i za sve mlade oduvijek neprisutna, nešto vanjsko, izvan dosega. U Vorija strah je naprosto odsustvovao, a svaka igra bila za mjeru slobodnija negoli u drugih. Tada nisi ni razumio, kako to da mu se neki od odraslih mještana onoliko raduju, usto da i njegove poznaju, pa si zato i mislio, kako je jedino u redu, kad nekoga hitnu na škole onako izdaleka, umjesto da ga ostave tu, pred vratima. Pogotovo što se tako poslije i tebi stalno događalo. Ali tad još nije bilo tako, pa si se prvog dana škole i bojao da će ispasti naopako, što si na vitkom stupu pri školskom ulazu prepoznao istu onakvu ružu penjačicu kakva je zaklanjala ulaz u vašu kuću.

Nimalo dotad nisi vježbao putovanja, niti si dolazio izdaleka, tvoj dom bio je odmah tu, dio gradbene logike istoga mjesta, gdje se put od škole račvao oko crkve, ponovno nalazio kod Kačićeva perivoja s njegovim žar–ribama pod vodoskokom, da onda u znaku polukružnice i malo geometrije, tj. pravilno zakrivljenih plaže i šetnice, bude nedvosmisleno jednoznačan sa zapadom, napet luk bez strijele, ali sa žicom nove elektrike kao strunom na oljuštenim i smolastim borovim deblima. Tu, odakle je Pavle produživao sve do u noć do svojega mjesta, odnosno za snenih poslijepodneva gledao i mirisao morsku travu podno bijelog ra–ta, stajao je artiljerijskim oruđem obilježen tvoj kućerak. Tebe će uhvatiti i za glavu i za rep, bojao si se, jer si tu blizu! Ne možeš reći da te nema doma. Smrt mora da je neki razlog, odgovor na pitanje, zašto ti otac nije nikad kod kuće. Ali postaviti pitanje, odnosno naći uzrok razlogu, spoznati što je ona sama, to nisi znao, čak ti je bilo i nezanimljivo. Odveć si bio u svojoj igri i u svom buđenju. Možda si samo jednom bio naslutio, kad ste ti i Vlado za vašu zajedničku malu biblioteku bili kupili knjigu s naslovom Gospodar svijeta, pa kad ju je Vlado istoga popodneva nosio kući, a nikako zbog nevremena nije htio s tobom uz more, nego gornjom cestom, gdje je smrtno stradao od groma. Poslije su pokazali gdje ga je — pod drvetom — ošinula munja, po lijevoj strani prsa, tamo gdje je bila petodinarka u džepu od košulje. Tu je smrt kao gospodar svijeta udarila svoj žig, znak da može što hoće i gdje hoće.

Svijet je valjda ipak pustolovina bez straha, zato što ne sliči ničem od onog što poznaješ i što te suzuje: mora da si tako mislio, čim te bilo strah blizine, za razliku od drugih, koji su se bojali nepoznatog. Zacijelo je Vori i više nego ti gledao na sve rojenje velikog svijeta oko sebe, na pustolovinu života, radi koje su se njegovi valjda i otisnuli na slobodarski način onako daleko. Pun ih je svijet, likovao si u sebi, tih odvažnih ljudi koji tarući se o ideale kao mazge o maslinova debla, ostaju sveudilj svoji i ispravni, često u neskladu s drugima, ali što mari kad su u takvu skladu sa sobom! Sav ušteđeni novac odlazio ti je zato na knjige Vernea i Wellsa, njihove svjetove čovjekovih sposobnosti i mogućnosti: divio si se likovima poput Amundsena i Livingstonea, njihovim prirodnim svjetovima od po–la do ekvatora, velikosti i šarenilu, od kojih zastaje dah.

Dok si ti u takav život duboko vjerovao, Vori ga je i ostvarivao, bio mu podanikom gotovo do umjetničkog pregnuća. Još kao prvaši njemu smo bili odveć malen dio velikog svijeta, zbog čega je — pjesničkom slobodom bi se moglo reći — opetovano nestajao; ali je to bilo i najubaviji dio svijeta, radi čega se opetovano vraćao. Najčešće je lijepo ono što je u malom uzorku, ali to svejedno nije sprečavalo ovdašnji svijet da se preseli u onaj veliki od Pertha do Antofagaste. Tome micanju, takvim migracijama bili su razni uzroci, najčešće gospodarski i svjetonazorski. Neko estetiziranje divljine nije mogao biti ni razlog ni naum jednako priprostom puku s obiju strana transoceanskih obala. To se samo tebi svidjelo potražiti ovakve sudbinske uzročitosti u održanju dostojanstva života oko hotice idealizirane slike svijeta i Vorijeve. No, istini za volju, što ako je Vori bio tada bistriji kao što je danas mudriji od nas svih? Ne samo da nije mislio žurno otputovati, nego možda i nikako, jer je u taj čas već negdje drugdje bio, za razliku od Pavla, koji se za trajanja svoga mladog života spremao na taj jedini put, zbog kojega će od svojih izbivati stotinama i tisućama godina, do sama konca svijeta. Ako je gore sve i zapisano — kako mi nedavno reče Pavlov sin Ante — moglo se ipak sudbinu pokušati nekako smesti i ne vraćati se u svoje mjesto, u okvir prave grčke tragedije, nego negdje drugdje potražiti mnogo više od samo tri palme na otoku sreće, na kakvoj neznanoj rivi. Smrt je sulica koja je već odaslana, zbog čega i može promašiti, ako joj se stalno uklanjaš, rekao bi Vori. Jest, važno je ne namještati joj se kao meta. Jer tad ona postaje pojmljiva, tad je odapeta strijela iz onog metaforičkog luka plaže, tad je drvo kao munjovod do terena mjesno poznata po feromagnetičkim svojstvima.

U Vorija sve je bilo njegova kreacija, koja je uspijevala i bez pripreme, značila stalno odlaženje bez žurbe, gotovo kao jedini oblik ostanka na svijetu. Ništa usudnoga, tek što stalnost zamjenjuje onu žurnost, i to mnogo iznad svih zemaljskih jamstava o trajanju čovjekova života. Njegova se slonovska sporost pritom usklađuje sa svojevrsnom strategijom zaustavljanja vremena. Takvu čovjeku ova priča proriče biblijsku starost. Usporavanjem je Vori pretvorio brzinu protoka svoga života u trajanje kojem ništa ne promiče, jer teče naporedo s njime. On je sam svoj glasnik, vječna ptica selica, lastavica koja je udvojila proljeća, figura od hermesovskog nestanka te pojavljivanja i u svim drugim godišnjim dobima. Kao da su paralelni svjetovi u kojima obitava. U tvojim školama u malom kao i u velikom mjestu našao se Vori skoro po svim razredima — osnovne kao i srednje — svejedno da li od slobodne volje ili roditeljske nužde. Ti to ionako tumačiš na svoj način. Međutim, misliš da ga nije bilo u zadnjem osnovne i u gimnazijskom prvom, našto je uslijedila kontrolirana penetracija na samo jednoj strani, ali ne zadugo. Jer onako, kako bih ja mogao izvijestiti o njegovu diplomiranju i zaposlenju ovdje, mogao bi kakav australski kroničar o njegovu znanstvenom usavršavanju, doktoratu i tamošnjem djelovanju.

Kad prijatelj nazove, najprije pitaš s kojeg je to kontinenta, zatim saznaš o vremenu u Sidneyju, Torontu ili Limi. Na dalje navaljivanje uslijede poučci o sportu, pobjedi, osobnosti, njezinoj podložnosti kvarenju, o terapijskoj vrijednosti poraza — očito dosezi blizu njegovoj struci glede svrhovitosti polučena uspjeha. Kad mu uzvratiš kako te ne zanima natjecanje kao lovljenje takmaca ili vremena, već zapravo kao pobjeđivanje životnih prepreka i razvijanje moći što duljeg opstanka u svijetu, uslijedi odgovor, otprilike s poukom da će Krist biti s nama do kraja svijeta, ili kako Bog iskušava svoje mučenike da li vedro podnose patnju. Ali Vori je tako nerazgovijetan i dikcijom, da bolje razumijem njegov smijeh, s kojim se ne slažem, koji je uopće uvijek u stanju prvokupa vlastitog vica, odnosno smijeha od strane govornika, negoli sugovornika. Vorijevo smijanje neodoljivo podsjeća na ruganje klasika njihovim čitaocima, kako to vidi jedna knjiga. I premda nije nikad literarno pisao, Vorijev grohot orio se pritom olimpijski.

Naši se razgovori vode u nastavcima, bilo ljeti, bilo transkontinentalno, uz odbacivanje jednakih vrećica samoljublja kao tereta. Većinom kruže — onako kao što mi lebdimo — oko vedrine i nemira. Ustrajavaš: nije pravilo, da bi život trebao biti vedriji ondje, gdje je umjetnost manje nemirna, manje tragična. Vori misli da je vedrina u umjetnosti kompenzacijska, da je prava stvar životna vedrina, koju Pavle nije imao zbog stvaralačkog nemira, zapravo očaja. Njemu je život postao nepodnošljiv radi umjetnosti. Sam to nije mogao izdržati, pa da su zato stradali i njegovi. Da je promijenio sebe, ne bi bilo usuda. Sjećam li se kako se pitao: Pavle, Pavle, zašto si Pavle? Dolazi ti sa školjkom ciprejom: evoluiranjem je promijenila oblik, da bi se održala kao sadržaj. Ima je svagdje, ali samo je na Cipru bila lijepa. Pavle je radije nestao po formi, nego da promijeni sadržaj. Uzvraćaš mu, kako govori o jednom postotku, čak promilu. Ljudi vedrije i žive i umiru bez umjetnosti, koliko god to bilo tužno. Straha, nemira i nevjerice imaju dosta i u životu. Vori drži da se crkva baš zato u istom dahu buni protiv nevjernika kao i estetike nemoralnog. Odgovaraš da je predrasuda kad se misli kako vjera i ljepota danas više ne idu skupa u umjetnosti. Jer da umjetnost kao životno preoblikovanje — kako god da je uzme — na kraju ipak ostaje oblik, dijelom skriven. Područje vidljivog kao ostvarene predodžbe, ali i područje nevidljivog kao ideje. Čemu inače simboli, parabole i metafore, ako nisu znak vjere u nevidljivo, njegovo traženje?

Oneraspoložio si ga u njegovoj kući pod planinom. Iznova si mu došao s uvjerenjem, kojim se ni sam ne ponosiš: da je i umjetnost u bitnom satkana od vjere kao i život, samo znanost da je tu iznimka, njezino područje sumnja, ali kao izvor nove spoznaje. Što hoćeš — spustio te na zemlju — da ti vjerujem? Pa ja sam znanstvenik!Imaš prijedlog za udobrovoljavanje prijatelja: kada dodijamo svijetu (jer to će ipak biti prije nego što posve iskusimo njegove čari) pozvat ćeš se na njegovo bolje poznavanje planine, na čijem ogorju sjedimo. Računaš s njegovim pristankom. Jer ako dignu kuku i motiku, podignu hajku, uteći ćemo put špilja gdje ima vrutaka i bilja u izobilju, i gdje nas neće pronaći. Drži li da su nam izgledi dobri, da se na dulje pritajimo, da se uklonimo strijeli božjoj? — Njegov je odgovor bio, kako je to dobra prilika da mi ispripovjedi neke zgode, na

koje je ponosan i ne misli ih ispovjediti na drugome mjestu…

P.S.: U međuvremenu dolazi me posjetiti Pavlov sin, otac onih unučica svog oca. Nisam Vori da se domislim pravim riječima za tu priliku.