ŽRTVOVANJE VALA

ŽRTVOVANJE VALA

Prostor u kojem sam radio model za lijevanje unajmio sam na dva mjeseca, a eto ondje stoji već pet mjeseci. Budući da ću taj prostor uskoro morati napustiti, pitanje je, ako se situacija u što skorije vrijeme ne riješi, da li ću spomenik moći odliti ili ću ga morati uništiti prije lijevanja

Spomenik poginulim braniteljima u Domovinskom ratu u Šibeniku trebao bi uskoro biti postavljen na raskrižju ulica Stjepana Radića i Bosanske. Cijeli prostor bit će uređen u spomen–park prema projektu koji su osmislili kipar Alem Korkut i arhitekti atelijera ASK Azra Suljić, Sanja Gašparović i Krunoslav Šmit. Natječaj za Spomenik poginulim braniteljima raspisan je još potkraj 1999. na inicijativu udruga proizašlih iz Domovinskoga rata šibensko–kninske županije. Kao najbolje rješenje među pristiglim radovima izabran je rad kipara Alema Korkuta. Tada se za lokaciju spomen–obilježja predlagao trg ispred Krešimirova doma, od čega se u međuvremenu odustalo, da bi se na kraju za zamjensku lokaciju odredio prostor na križanju Radićeve i Bosanske ulice. Projekt za novu lokaciju Korkut je izradio, kao što je rečeno, u suradnji s arhitektonskim atelijerom ASK. Projektom je obuhvaćeno uređenje cijeloga trga, koji će biti popločen mozaikom autentičnoga bijelog šibenskog kamena usred kojeg će se uzdizati dvoipolmetarska Korkutova skulptura u obliku zavojnice–vala. Predloženim rješenjem uspješno je pomireno nekoliko uvjetovanih funkcija — budući da će se spomenik nalaziti u području sa stambenim zgradama, prostor istodobno ima poluprivatan karakter mirna stambenog susjedstva, ali i reprezentativnost i dostojanstvenost spomen–obilježja. Iako je riječ o iznimnu ostvarenju jednog od danas najvažnijih protagonista hrvatske umjetničke scene, zbog inertnosti šibenske gradske uprave izvedba cjelokupnoga projekta kasni već mjesecima. Da apsurd bude veći, ako do izvedbe ne dođe u što skorije vrijeme, zbog velikih financijskih izdataka oko iznajmljivanja prostora, umjetnik će biti prisiljen uništiti dvoipolmetarski gipsani model koji čeka na lijevanje u iznajmljenom atelijeru. O svemu tome i još mnogočemu razgovarao sam tijekom svibanjske subote s kiparom Alemom Korkutom u njegovu atelijeru na zagrebačkom Žitnjaku.

Spomen obilježje poginulim braniteljima u Šibeniku trebalo je biti dovršeno tijekom svibnja. No, čini se da izvedba poprilično kasni. Koji su uzroci kašnjenja?

— Ah, izvedba spomenika! Šibenik ima vrlo specifičnu ekonomsku, ali i nestabilnu političku situaciju. No, s druge strane, čini mi se da je tu pomalo i pitanje mentaliteta, tako da je sve poprilično sporo išlo već od sama početka.

Nije li u međuvremenu promijenjena i prvobitna lokacija spomenika?

— Da, jedan od najvećih kamena spoticanja sve vrijeme bila je prvobitna lokacija, jer se spomenik trebao nalaziti ispred Krešimirova doma. Riječ je o definiranu prostoru oblikovanu prema projektu arhitekta Ivana Jurasa, koji se usprotivio postavljanju spomenika.

Jeste li bili u kontaktu s arhitektom Jurasom?

— Arhitektu Jurasu ponudio sam suradnju, da zajednički riješimo taj problem, što je on odbio, jer je imao neke druge planove s tim trgom, a bio je i nezadovoljan s prijedlogom kao takvim pa do suradnje, kao što sam rekao, nikada nije ni došlo.

Tko je prema vašem mišljenju skrivio tu nepotrebnu zavrzlamu?

— Raspisivač natječaja, odnosno Gradsko poglavarstvo, koje je od sama početka imalo pogrešan pristup, jer pri raspisu natječaja nije konzultiralo i arhitekta Jurasa, zbog čega se on opravdano našao uvrijeđenim. U svakom slučaju logično je bilo da ga kontaktiraju.

Kada se stvar pomaknula s mrtve točke?

— Tek tijekom prošle godine, kada je za gradonačelnicu Šibenika izabrana Nedjeljka Klarić. Ona je jedina do tada pokazala volju da se problem spomenika konačno razriješi. Tada je pronađena i alternativna lokacija na poprilično zapuštenu trgu na Baldekinu.

U međuvremenu, ako se ne varam, pri daljoj razradi projekta pridružili su vam se i arhitekti iz atelijera ASK.

— Da, u suradnji s ASK–om izrađen je projekt kojim se zapuštena gradska lokacija na Baldekinu pretvara u popločeni trg u potpunosti posvećen palim braniteljima. Naposljetku je projekt prihvaćen tijekom listopada prošle godine, nakon čega je potpisan i ugovor, a početkom godine dovršio sam i veliki gipsani model koji u atelijeru čeka na lijevanje, no od tada čitava stvar opet naprosto stoji.

Kako to?

— Ne znam zašto. Spomenik je gotov. Kao što sam rekao, već nekoliko mjeseci stoji u atelijeru i čeka na lijevanje. No, čini mi se da šibenske gradske vlasti nemaju dovoljno volje da se taj spomenik dovrši. Bitno je istaknuti da sve vrijeme kontaktiram s gradskim vlastima, čak sam odlazio i nekoliko puta na sastanke, ali na kraju nikada nema realizacije dogovorenoga.

Znači učinkovitost im je ravna nuli. Situacija se čini vrlo bezizlaznom.

— Prostor u kojem sam radio model za lijevanje unajmio sam na dva mjeseca, a eto ondje stoji već pet mjeseci. Budući da ću taj prostor uskoro morati napustiti, pitanje je, ako se situacija u što skorije vrijeme ne riješi, da li ću spomenik moći odliti ili ću ga morati uništiti prije lijevanja. Na to sam spreman jer tu je ipak riječ o poštivanju dogovorenoga. Moram priznati da se u ovom trenutku osjećam poput Abrahama kada je morao žrtvovati Izaka.

No, vratimo se samu spomeniku. Mislim da ste uspjeli postići vrlo zanimljivu i asocijativnu spiralnu formu nalik valu.

— Da, oblik je vrlo jednostavan, ali je sadržaj složen. Već je i u raspisu natječaja bilo rečeno da se u obliku spomenika mogu pročitati neke od specifičnosti Šibenika. Analizirajući sve te smjernice došao sam do forme koja je, čini mi se, uspjela objediniti sve te zahtjeve. Pa čak i ljudi koji su vidjeli spomenik u obliku makete ili poslije kao gipsani model i sami su ga iščitavali bez mojih sugestija, pa čak i pridavali neka nova značenja o kojima uopće u početku nisam razmišljao. Recimo, u Šibeniku su oblik moga spomenika pročitali kao slomljeno jedro. U svakom slučaju sve te asocijacije koje su promatrači u njemu pronalazili vezane su uz Mediteran, a tako i uz grad Šibenik.

Ono što mi se svidjelo kod vašega spomenika, kao i kod, primjerice, spomen–obilježja poginulim braniteljima u Osijeku, jest da su lišeni kvazipatetike i jeftine vjerske simbolike.

— Ja sam čak i izborom materijala nastojao zaobići težinu spomenika, koju smo navikli gledati kako u spomenicima NOB–a, tako u spomenicima koji su vezani uz Domovinski rat. Svi oni imaju tu patetiku i možda je lakše izdvojiti one koji je nemaju. Tu bih izdvojio spomenike Peruška Bogdanića u Sisku, Petra Barešića u Đakovu i Kuzme Kovačića u Čapljini.

A Drinković?

— Možda (smijeh). Zapravo meni je ta manipulacija religijom i nacijom u spomenicima besmislena, jer ljudi koji su bili u ratu išli su braniti neka svoja uvjerenja koja nisu bila isključivo vezana uz ono što se uporno ponavlja u tim spomenicima.

To je zanimljivo razmišljanje, jer i meni osobno kao branitelju, ali i uvjerenu ateistu, duboko smeta manipulacija religioznim i nacionalnim. No, vratimo se vašoj skulpturi. Promatrajući gipsani model, ali i projekt uređenja prostora oko spomenika, čitav me pristup asocirao na Džamonjine memorijalne komplekse.

— Ipak, Džamonja je imao na raspolaganju mnogo veću mašineriju od mene. A onda i njegovi gabariti, fizička veličina njegovih spomenika, koja je naprosto strašna.

Kako ste zadovoljni suradnjom s arhitektima pri izradi projekta uređenja prostora za postav spomenika?

— Iskustva su bila izvanredna. Kako se privatno znamo dugi niz godina i kako se čitav projekt razvukao, bili su upoznati s njime već i prije. Odreagirali su izvrsno, pogotovo na novu lokaciju spomenika. Nisu napravili ništa nametljivo u prostoru, kao što uostalom nije nametljiv ni moj spomenik, koji nije postavljen ni na kakav pijedestal, nego je na razini tla, što omogućava izravan kontakt s njim, ali i neometan pristup pješacima.

S obzirom na dobra iskustva, imate li u skorijoj budućnosti u planu još neku sličnu suradnju?

— Takav sam da volim napraviti sve što mogu napraviti sam, ali neki projekti jednostavno zahtijevaju suradnju s drugima. Nedavno sam završio natječajni projekt s arhitektom Davorom Ljutićem. Zapravo na neki način volim suradnju u kojoj će se na neki način razdvojiti kiparski od arhitektonskog rada. Dakle, da se u potpunosti ne stopi kiparstvo s arhitekturom, nego da se jasno vidi granica. Jasno, preduvjet dobre suradnje jest da imate jednak način razmišljanja, jer čini mi se da tek onda kontakt između arhitekture i kiparstva može biti potpuno logičan, ali da se jasno vidi, kao što sam naglasio, gdje prestaje kiparstvo, a počinje arhitektura i obratno.

Dakle, nemate arhitektonskih pretenzija poput, recimo, Ivana Meštrovića?

— Meštrović je imao dobre suradnike i uspješnost njegovih arhitektonskih radova ovisila je upravo o njima. Osobno nemam takvih pretenzija. Više me zanimaju istraživanje materijala, jednostavne forme i pokreti u materijalu.

Znači da u dogledno vrijeme ne možemo očekivati neki novi umjetnički paviljon čiji će autor biti kipar Alem Korkut.

— Osim ako ne budem dobro plaćen (smijeh). Razgovarao Krešimir Galović