Život koji se prelijeva

Život koji se prelijeva

Fotografije nisu tu da govore, nego da naznačuju, kao što je davno rekao velikan češke fotografije Josef Sudek, a Nimcová je zaista svagdje i naznačila zbivanje i odnose

Lucia Nimcová u Praškom je domu fotografije izložila devetogodišnji projekt Instant žena, za koji je dobila i nagradu Instituta za javna pitanja »fotografskog istraživanja na razini slovačkog društva«, a izloženi je dio zgusnuti sukus velikoga broja fotografija žena u njemačkoj, Austriji, Češkoj i Slovačkoj.

Žene u raskoraku između zapadnoga modela savršene ljepote koji nastoje postići te obične i zadane stvarnosti, danas je često u umjetničkom žarištu i u središtu fotografskog zanimanja, pa zbog učestalosti može dovesti do onoga što se upravo i htjelo izbjeći — do stvaranja klišea, različitomedijalne, ali uvijek neke iste Bridget Jones. I naziv izložbe može navesti na krivi trag posjetitelja koji još nije stupio u izložbeni prostor, u smislu da očekuje gotov proizvod onoga što žena danas nastoji biti, sve sa dosta plastike i eventualno isparodizirana glamoura. Autorica je pak odabrala obrnuti put, prikazujući gotovo sirovim realizmom žene (ispružena žena s vidljivim ožiljkom carskoga reza, ćelava žena koja je očigledno bolesna, žena koja pere podove u nepriličnoj pozi).

Sandalice i cvijeće

Fotografija na pozivnici, mala djevojčica s ružičastim plastičnim naočalama između dvije konzervativno odjevene žene, već stvara prvi dojam nastojanja koji će biti vidljiv na svakoj njezinoj fotografiji. Vezana uz malu djevojčicu, ta želja može glasiti da kad naraste postane velika glumica, a i staromodno odjevene žene oko nje pokazuju ganutljiv trud — da izgledaju elegantno. Nižu se slične fotografije, poput one neizdepilirane noge u sokni, u štikli, do koje je tenisica koja podsjeća na nešto mnogo udobnije, opet s humorom naglašavajući napor kroz koji prolaze žene, ili red fotografija nogu u sandalama koje podsjećaju na slične reklamne fotografije savršenih nogu u časopisima.

Bez imalo pretjerivanja i grotesknosti u prizorima prikazana stvarnost doima se smiješno, jer navikli smo iste simbole (a kontekst prizore pretvara u vid simbolike) vidjeti posve drukčije. Već i samim izborom motiva autorica nekad odabire simbol, kao što su to upravo spomenute noge ili stopala, koje su civilizacijski vezane uz pojam žene.

Nimcová je projekt počela s crno-bijelim fotografijama, od kojih brzo odustaje jer upravo boja ima važno značenje, stvarni život čineći još stvarnijim i životnijim, ne želeći prizor voditi ni prema dokumentarnom ni prema apstraktnom. Svaka fotografija osim što se igra simbolikom sadrži i priču, gledatelji mogu osjetiti da je ona uhvaćena u životnom zbivanju, a da je upravo ta fotografija ona koja sadržava najviše elemenata priče. Djevojka s cvijećem koja se se umorno i pomalo ojađeno drži za lice i čeka, dok se iza ugla otvara prostor sobe u kojem stoji starija žena i isto takvo cvijeće smješta u vazu. Cvijeće simbolički označava poveznicu između dviju osoba. O kome je riječ? Rekli bismo o majci i poodrasloj kćeri, ali možda i o nekom sasvim drugom. Fotografije nisu tu da govore, nego da naznačuju, kao što je davno rekao velikan češke fotografije Josef Sudek, a Nimcová je zaista svagdje i naznačila zbivanje i odnos.

Uhvaćena simbolika

Dvoje adolescenata leže u bračnom krevetu, a između njih je boca alkohola. Osim simbolike braka koji nosi krevet, uz bocu koja je u tužnu kontrastu nečega što je namijenjeno da približi, a zapravo razdvaja (i samim položajem u krevetu) i prije i poslije uhvaćena prizora postoji živa priča povezana s prizorom. Svaki uhvaćeni prizor nameće pitanja kako je došlo do toga i tko su ti ljudi. Utoliko su scene na fotografijama, bez obzira koliko stvarne bile, (ponekad bi mogle pripadati i nekom obiteljskom albumu, da nemaju toliko mnogo namjernih elemenata simbolike) i koliko se činile obične, na nenametljiv način ekstremne, jer riječ je uvijek o vrhuncu događajnosti ili bivanja.

O tome svjedoči i tehnika fotografiranja. Iako je Nimcová u devetogodišnjem projektu išla na veliki opseg fotografija, ipak je slikala sve analognim Canonom, jer on hvata upravo točan trenutak, za razliku od digitalnoga koji hvata samo mali dio sekunde nakon okidanja, ali za autoricu presudan dio sekunde. Posložene sve zajedno u cijelom ciklusu, fotografije pružaju dojam gustoće, života koji se prelijeva. Autorica objašnjava da joj je upravo pojam instant dao mnogo prostora, kao što ju je i zadana tema odvela onamo kamo nije mislila da bi mogla doći.Dina Ivan