Visoka stilizacija folklora

Visoka stilizacija folklora

Vidjelo se i ovaj put da je poslije Zvonimira Ljevakovića zagrebačku školu folklora dodatno umjetnički osmislio i doradio Ivan Ivančan. Uigranost, jedinstvo, savršeni scenski sklad i ravnoteža umijeće je koje se razvija i uči, dorađuje i mijenja

U 'jubavi ure prolazile / tako brzo k'o da nisu bile, bio je moto koji nas je proveo šezdesetom obljetnicom folklornog ansambla Zagreb–Markovac, na koncertu koji su održali u Hrvatskom narodnom kazalištu 15. svibnja. Velika obljetnica mogla bi se nazvati i važnom godišnjicom urbanog folklornog amaterizma. Poznato je da su seoske folklorne skupine, prvo kao pjevački i tamburaški zborovi, a onda i kao plesne folklorne skupine, počele djelovati i nastupati na smotrama. Na toj se tradiciji nešto kasnije, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, ostvarila želja i gradskih amatera da se predstavljaju kao folklorni ansambli. Markovčani su jedan od prvih ansambala koji su se okupili da bi i u gradu njegovali našu folklornu tradiciju (uz studente u Društvu Ivan Goran Kovačić i tadašnji Omladinski ansambl Jože Vlahovića te iz njega izrasli naš jedini profesionalni ansambl Lado). Mnogi voditelji, koreografi i članovi, plesali su, propjevali i prosvirali u Markovcu, mnoge su se ljubavi tu začele, pa u simboličnom smislu, i sam je ansambl u toj burnoj šezdesetljetnoj povijesti ujedinio članove KUD–a Zagreb i KUD–a Pavao Markovac u snažno umjetničko jedinstvo. Upravo se ta silna snaga osjetila ovaj put i na sceni HNK. Vidjelo se i ovaj put da je poslije Zvonimira Ljevakovića zagrebačku školu folklora dodatno umjetnički osmislio i doradio Ivan Ivančan. Uigranost, jedinstvo, savršeni scenski sklad i ravnoteža, pažljiva uporaba scenske perspektive, razvijanje dinamike neprestanim kontrastiranjem solističkih i skupnih, zvučnih i vizualnih efekata umijeće je koje se razvija i uči, dorađuje i mijenja. Osobni prinosi koreografa u obljetničkom su koncertu znalački sklopljeni i režirani u cjelinu u kojoj je vladala apsolutna ravnoteža između plesne, vokalne, instrumentalne izvedbe i efekta kostimografije.

Snaga i čistoća zborskoga pjevanja i odabranih solista, isto tako vrhunska kombinacija solističkih svirki na cimbalu, usnoj harmonici, češlju, gajdama, bubnju, violinama, mijehu, dvojnicama, tamburi samici i trožici, uz koncertno glazbovanje tamburaša pokraj Dunava, sa zvučne su strane zahvaljujući Mirjani Crnko, voditeljici pjevanja, i Zoranu Jakuniću, voditelju orkestra, pokazali svu raznovrsnost, znanje i umijeće izvedbe. Uredne i vrijedne nošnje, originali i replike, također su se skladno šarenile pozornicom i svjedočile o ukusu i umjetničkom daru našeg puka, koje su članovi ansambla vješto iskoristili i pojačali dojam raskoši i scenskoga sjaja.

Izborom koreografija umjetnički je voditelj Gordan Vrakovečki želio i uspio postići dojam snage, tehničke uigranosti i umjetničkih dometa visoko stiliziranih elemenata s osnovom u narodnom stvaralaštvu. Naglašeno mentorstvo dr. Ivana Ivančana zrcalilo se u izvedbama Zagorskih drmešara, tanca Od Luna do Paga, Posavčice, zatim ponovno, ovaj put s prepoznatljivim plesopisom sina Andrije, uspješno dorađene koreografije kirjelica, kola i plesova s Banovine te dobro poznate Međimurske pisane nedelje. Pjesme i plesovi bosanske Posavine i Rame u koreografijama Miroslava Šilića izvrsno su se uklopile u tako režiran koncert, a baranjski Svi svatovi bili golubovi, pjesme i plesovi Gornjeg Jelenja i Subotičke razglednice Andrije Ivančana stilski su i izvedbeno zaokružili koncepciju s apostrofiranom autorskom slobodom koreografa, u kojoj su istaknuti scenski zakoni, simetrija, strogo poštivanje scenskih pozicija i s time u skladu naglašena primjena plesnoga prostora na račun autentičnoga folklornog stila. Bljeskom sadašnje vrsnoće mnogi su drugi koreografi i voditelji koji su se redali u tih šest desetljeća svjesno izostavljeni. U spretno oblikovanu programu sadašnjim su aktivnim članovima na sceni pomogli tek potporni članovi koje je za vokalno–instrumentalnu izvedbu Baranjskog tropleta pripremio Zoran Gojmerac.

I na kraju, može se zaključiti da se zagrebačka plesna scena ovim koncertom Markovčana, na polustoljetnim temeljima urbanoga njegovanja stiliziranog folklornog stvaralaštva dobro uklapa u world dance produkciju, što sami koreografi nerado čuju, jer se uporno pozivaju na autentičnu građu. Taj se tek na trenutke, kao npr. u izvedbi ramskoga pjevanja ili vokalnih i instrumentalnih solističkih dionica u pojedinim koreografijama, uspije probiti kroz scensku geometriju, simetriju, lese i dijagonale plesača, parova i ubrzanih kola. Individualizam pojedinca imanentan folklornom stvaralaštvu, osim onoga autorskog — koreografskog, ovdje rijetko dolazi do izražaja pred naglašenim kolektivnim činom tehničke uigranosti ansambla.Tvrtko Zebec