U svijetu vila, satira i Dubrovčana

KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆA, Dubrovnik: Đelo Jusić, Luko Paljetak, DAN OD AMORA, red. Vlado Štefančić, dir. Đelo Jusić

U svijetu vila, satira i Dubrovčana

Majstor mjuzikla i operete Vlado Štefančić stvorio je pravi glazbeni teatar uz vrlo dobro postavljena scenska i mizanscenska rješenja te sjajno prožimanje glazbe, glume i plesa

U Kazalištu Marina Držića, u subotu 14. svibnja, premijerno je izveden mjuzikl Dan od amora, kao posljednja premijera dubrovačkoga kazališta u ovoj sezoni te, kako je najavio v.d. ravnatelja KMD-a, Petar M. Mihočević, i sam u jednoj od uloga u predstavi, početak (ili povratak) glazbenoga teatra u Dubrovniku. Za Dan od amora libreto je, prema Držićevoj pastoralnoj komediji Grižula napisao akademik Luko Paljetak, a glazbu je skladao Đelo Jusić. Uz ansambl dubrovačkoga kazališta te pjevače i glumce odabrane na audiciji u predstavi su sudjelovali i članovi Dubrovačkoga simfonijskog orkestra pod ravnanjem Đela Jusića.

Dubrovačko kazalište, na završetku sezone, sudeći prema reakcijama publike na praizvedbi mjuzikla Dan od amora, zakoračilo je s uspjehom i u glazbenoscenske teatarske vode. Nakon mjuzikla Dundo Maroje, za koji je glazbu, također, skladao Đelo Jusić i koji je u izvedbi zagrebačkoga kazališta Komedija izveden više od petsto puta, 1989. i 1990. i na Gundulićevoj poljani u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara (režirao ga je također Vlado Štefančić), skladatelj dubrovačkih nadahnuća i kantuna, svojom prepoznatljivom glazbom, Đelo Jusić vratio se Držiću, ovaj put uglazbivši njegovu pastoralnu komediju Grižula.

Povratak glazbe u dubrovački teatar

Izniman je tu prinos Luka Paljetka, koji je kao libretist od Grižule, uzimajući ljubav, amor, kao lajtmotiv cjelokupne predstave — od izvorno Držićeve podloge u svijetu vila, satira i običnih Dubrovčana začaranih vilinskim svijetom, preko izvanredno uklopljenih suvremenih reminiscencija (poput modne revije) do vječnih dubrovačkih zelenaca Mara i Bara kao komentatora svih zbivanja — stvorio Dan od amora — dramaturški pitku i jasnu priču, koja, iako se događa na nekoliko razina pa i u nekoliko razdoblja, od početka do kraja ostaje jasna i pregledna, s ljubavlju koja nije samo lajtmotiv, nego i temelj cjelokupne dramaturške niti. Majstori ljubavne glazbe i priče ovaj su put s redateljem — majstorom mjuzikla i operete Vladom Štefančićem, koji je stvorio pravi glazbeni teatar-mjuzikl uz vrlo dobro postavljena scenska i mizanscenska rješenja, postigli sjajno prožimanje glazbe, glume i plesa. Dakako da to ne bi bilo moguće bez izvanredne scene Marina Gozzea i videoprojekcija Denija Šesnića, koji su putem slajdova i minimalističke stvarne scene, uistinu, stvorili vilinski, dubrovački i svevremenski ugođaj, maksimalno iskoristivši, zbog smještaja orkestra, dijelom i smanjenu pozornicu. U sveukupni dojam uklopili su se odredbeni i prepoznatljivi kostimi Matije Vuica i razigrana koreografija Suzane Slive.

Teško je među samim sudionicima dubrovačkoga glazbenog i teatarskog događanja, glazbenicima Orkestra Kazališta Marina Držića — članovima Dubrovačkoga simfonijskog orkestra, članovima ansambla kazališta, kao i sudionicima odabranim na audiciji, izdvojiti nekoga posebno kada su se i u glumačkim nastupima i u pjevačkim duetima i u masovnim scenama doimali uigrano, pretvarajući glumu u pjesmu i ples i obratno. Ipak, ostat će zapamćena Žuža Egrenyi kao Žuži Jelinek, raspjevani ansambl Kazališta, Sebastijan Vukosavić kao ekspresivni Plakir. Nikako ne umanjujući ulogu ostalih, recimo i kako su svi sudionici, ukidajući granice između kazališnog profesionalizma i amaterizma, stvorili predstavu koja je vratila glazbu u dubrovački teatar i koja će, zasigurno, ostati zapamćena.

Tomislav M. Bonić