Tko su neokoni?

Tko su neokoni?

Irving Kristol, Neokonzervativizam.Autobiografija jedne ideje, prev. Božica Jakovljev, Algoritam, Zagreb, 2004.

Američko-židovski intelektualac Irving Kristol, osnivač i urednik časopisa »The Public Interest«, jedne od prvih konzervativnih publikacija koja se bavila pitanjima kulture, religije i vrijednosti, bivši profesor njujorškog sveučilišta poznat kao kum američkog neokonzervativizma, godine 1995. objavio je knjigu Neokonzervativizam. Autobiografija jedne ideje, koja je nedavno u prijevodu objavljena i u nas u izdanju Algoritma. Kristolova opsežna knjiga sastavljena je od četrdesetak vrlo zanimljivih, popularno pisanih i raznovrsnih eseja objavljenih u vremenu od 1965. do 1994. o politološkim i kulturnim temama, o utopizmu i novoj klasi ljevičara, o rasi, spolu, obitelji, kontrakulturi, demokraciji i kapitalizmu, o tzv. socijalnoj pravdi, američkoj revoluciji, socijalizmu, židovstvu, hladnom ratu i sl.

BEZ JEDNOZNAČNA ODGOVORA

Netko će reći da se od tada do danas mnogo toga dogodilo: Bush i problematični izbori, irački rat i kršenje ljudskih prava, uspon fundamentalističke religiozne desnice, Enron — kao simbol financijskog i moralnog pada korporacija, sve veća korupcija političke klase i sve veće nepovjerenje u elektorski koledž — te da zbog tih vrlo važnih događaja u novijoj povijesti, ideja neokonzervativizma mora izgledati bitno drukčije negoli je to bilo u razdoblju u kojem su pisani Kristolovi eseji. A dodatni je problem da ni jedan esej ne daje sistematičnu sliku ni jednoznačan odgovor na pitanje što je to zapravo neokonzervativizam. Zbog toga, u vrlo dobru pogovoru, prof. Zvonko Lerotić čini pregled klasičnijih klasifikacija i definicija konzervativizma.

Knjiga je »autobiografija jedne ideje«, čime Kristol ukazuje i na postupnu promjenu vlastitih stajališta — od ljevičarskih iz ranih pedesetih godina, preko liberalnih do onih posve konzervativnih novijega datuma, čime je, barem za niz njegovih ljevičarskih kritičara, doveden u pitanje Kristolov moralni i teorijski integritet. Ali postoji i dublji razlog objavljivanju eseja starih četrdeset godina. U prošlogodišnjem članku pod naslovom Neokonzervativno uvjerenje Kristol objašnjava: »Neokonzervativizam nije ‘pokret’. Neokonzervativizam je ‘uvjerenje’ koje se tek sporadično i nasumično manifestira tijekom vremena, a njegov jasni smisao možemo steći tek retrospektivno. Povijesna zadaća i politički smisao neokonzervativizma jest da pretvori Republikansku stranku i američki konzervativizam općenito, protiv njihove volje, u novu vrstu konzervativne politike koja će biti sposobna vladati u modernoj demokraciji.« Riječ je o pokušaju uspostavljanja načela konzervativne vlasti umjesto nasumične reakcije na zablude demokrata i liberala. Takva je konzervativna politika posve američka, misli Kristol, jer ništa slično ne postoji u suvremenoj sekulariziranoj Europi. Neokonzervativizam je za razliku od bivših oblika desničarskih ideologija politika nade, on gleda unaprijed, a nije nostalgičan, njegov je opći ton vedar, a ne tmuran. »Većina republikanskih političara ništa ne zna o neokonzervativizmu, i to je uopće ne brine. Unatoč tomu, oni ne mogu ostati slijepi prema činjenici da je politički konzervativizam, time što nadilazi svoj tradicionalan politički i financijski temelj, pripomogao da on postane prihvatljiv većini američkih glasača. A isto tako nije zanemarivo da je upravo ta neokonzervativna politika, a ne tradicionalna republikanska, ona koja je dovela na vlast republikanske predsjednike.«

JAKA DRŽAVA

Nekoliko vrlo važnih obilježja karakterizira tu ideologiju. Tradicionalno ona uključuje smanjenje poreznih stopa radi stimulacije ekonomskoga rasta. Ali opravdanje je danas drukčije: dok je nekoć zbog te politike dolazilo do sukoba između bogatih i siromašnih, danas se ta politika opravdava nadom u ekonomski prosperitet za sve. Upravo je zbog toga naglasak na ekonomskom rastu, a to znači da je takva politika proračunski manje rigorozna od tradicionalnoga konzervativizma: »Temeljna pretpostavka neokonzervativizma jest da će zbog demokratskog širenja bogatstva među svim klasama populacija vlasnika i poreznih obveznika biti s vremenom imunija na egalitarne iluzije i demagoške fraze, te da će postati osjetljivija prema temeljima ekonomskog ponašanja.«

Drugo, neokoni ne vole koncentraciju usluga u rukama države, ali oni nisu alarmirani Hayekovim upozorenjem da ta koncentracija »vodi u ropstvo«. »Premda ne vole državno upletanje, ljudi su oduvijek više voljeli jaku negoli slabu državu«, tvrdi Kristol.

Treće: neokonzervativci su slični tradicionalnima i po tome što u američkoj kulturi zapažaju stalno propadanje i nove dimenzije vulgarnosti. To ih razlikuje od neokonzervativaca Hayekova podrijetla — jer njih, tzv. neoliberale, kultura, a to znači pozitivna sloboda koja se manifestira u sve većim količinama javne prostitucije, narkomanije, u stalnom sniženju obrazovanja, uopće ne zanima kao nešto čime bi se trebala baviti država.

Neokonzervativizam se posebno jasno ogleda na području vanjske politike: »Prvo, patriotizam je prirodan i zdrav osjećaj, te bi ga privatne i javne institucije trebale poticati. (To je posebno važno u uvjetima visokih stopa imigracije.) Drugo, svjetska je vlada užasna ideja jer može dovesti do svjetske tiranije. Treće, državnici bi prije svega trebali imati sposobnost da razlikuju prijatelje od neprijatelja. I, četvrto, za veliku silu ‘nacionalni interes’ nije geografski pojam. Mali narod može misliti da njegov nacionalni interes počinje i završava na njezinim granicama. Veća nacija ima šire interese. Sjedinjene Države danas neizbježno osim materijalnih interesa imaju i ideološke. Sjedinjene Države uvijek će se osjećati prisiljenim da po mogućnosti brane demokratsku naciju pred napadom nedemokratskih sila, unutrašnjih ili vanjskih. I zbog toga osjećamo da je nužno danas braniti Izrael ako je ugrožen njegov opstanak. Nisu nam potrebne nikakve složene kalkulacije nacionalnog interesa.«

NEOKONZERVATIVIZAM I KONZERVATIVIZAM

S usponom moći, američkoga carstva, došle su i nove odgovornosti, koje mnogim tradicionalnim konzervativcima nisu drage. »Kada imate takvu moć, ili ćemo mi naći načina da je iskoristimo, ili će je drugi otkriti za nas.« Tradicionalni konzervativizam također nije mogao pomiriti ekonomski konzervativizam sa socijalnim ili kulturnim (jer najbitnije je pitanje bilo ograničiti moć države). Ukratko: »Pokazalo se da je predsjednik Bush i njegova administracija posve ‘kod kuće’ u tom novom političkom okolišu, premda tu ulogu ni on, ni njegova stranka nisu mogle anticipirati. I zbog toga neokonzervativizam doživljava svoj drugi život u vrijeme dok mu neki još pišu osmrtnice.« Ali, gledajući sa strane, ili ako hoćete iz europske perspektive, razlike tradicionalnog konzervativizma i neokonzervativizma doista nisu tako velike kako to Kristol misli. Postojalo je razdoblje, početkom devedesetih godina, kada je radikalni ekonomski liberalizam imao veliku potporu i među konzervativcima i među bivšim ljevičarima. (A knjiga Neokonzervativizam svjedoči uglavnom o toj fazi, pa neoliberal nema previše primjedbi na nju.) Međutim danas, u doba Bushove vladavine, te su se nade u opće ostvarenje Millovih »negativnih sloboda« i prava posve izjalovile. Taj gubitak univerzalnosti — koji je još nedavno pružala ideologija univerzalnih prava i ravnoteža tržišta, i njezino nadomještanje »američkim nacionalnim interesom« uništili su temelje političke pravednosti i svjetske stabilnosti. Američka sila, koja se danas rabi za razlikovanje prijatelja i neprijatelja i iskorjenjivanje zla, mogla se mnogo pravednije — i trajnije — iskoristiti za već gotovo ostvarene ideale pravne jednakosti pojedinaca, jednake važnosti svih naroda svijeta i za univerzalnu uspostavu carstva zakona. I ma koliko neokoni veličali američku moć, njihova je ideologija u samo nekoliko godina postala drastično provincijalnija, odnosno tradicionalnije konzervativna, i time postala opasnija i za svijet i za njih same. I zato veličanje partikularnijih vrijednosti neće biti tako duga vijeka.Darko Polšek