TAKO RAZLIČITI, TAKO SJAJNI

TAKO RAZLIČITI, TAKO SJAJNI

Skupina Pala Frenaka i ove je godine pretrpala obožavateljima dvoranu Kuće Trafo predstavom Apokalipsa, u kojoj propituje muško–ženske odnose

Dvadeset i pet godina Proljetnog festivala u Budimpešti pokazuje uzajamnu vjernost publike i vrsnih izvođača, pa su tako i ove godine, uz znatno bolje meteorološke uvjete nego prijašnjih godina, posjetitelji mogli uživati u obilju glazbe, scenskih izvedbi, vrhunskih izložbi te novim višenamjenskim prostorima poput Palače umjetnosti. Prethodnih su se godina u okviru plesnoga programa mogli vidjeti zasebni programi primjerice posvećeni tangu i flamenku (ove godine boleru), no ipak su najzanimljiviji programi bili oni u kojima su se predstavljale pojedine skupine, odnosno kazališne kuće.

Skupina Pala Frenaka i ove je godine pretrpala obožavateljima dvoranu Kuće Trafo predstavom Apokalipsa, u kojoj propituje muško–ženske odnose, ali i slutnju smrti, opće propasti i strahovitu potvrdu strašnih proročkih riječi. Dva oskudno odjevena para nude sliku apokalipse na način koji nas više opčinjava nego straši — energičnih i odrezanih pokreta, ti plesači i dalje ostaju na tragu Frenakovih istraživanja pokreta i smisla.

Godine 1979. utemeljen je balet u gradu Gyoeru i nakon Ivana Marka, 1991. godine nastavio ga je voditi današnji umjetnički direktor Janos Kiss tematski i koreografski osvježivši njihov program. Dosadašnja gostovanja na Proljetnom festivalu pokazala su kako je riječ o sjajnu ansamblu smjelih plesnih ideja, pa je i večer u Kazalištu Thalia posvećena 25. godišnjici rada izazvala veliku pozornost i to ne uzalud. U prvom dijelu večeri ženski dio ansambla vrlo je suptilno otplesao na Vivaldijevu skladbu Stabat mater u koreografiji Roberta Cohana, dok je muški dio (vrlo atraktivan, usput rečeno) na pomalo ironičan način u koreografiji Roberta Northa izveo Trojanske igre uz tradicionalnu latinsko–američku glazbu. Zbog svečarskih razloga u drugom dijelu večeri izveli su fragmente iz pet svojih cjelovečernjih uspješnica, pokazavši zavidnu kondiciju, dopadljivu koreografiju i veliku predanost plesnoj umjetnosti (što objašnjava njihovu omiljenost kako u Gyoeru, tako i na gostovanjima). Puškinova poema Jevgenij Onjegin bila je brojnim umjetnicima nadahnuće pa je to bila i skladatelju Petru Iljiču Čajkovskom, ali i koreografu Johnu Cranku, čija se verzija baleta o Onjeginu, Tatjani, Olgi i Lenskom premijerno pojavila 1969. godine. U nakrcanoj velikoj dvorani budimpeštanske Opere stotine je ljudi bez daha gledalo vrhunsku izvedbu i koreografiju natopljenu osjećajima — Tatjanino (Katalin Hagai) pismo i snatrenje o voljenom, fantastične scene u plesnoj dvorani (zadivljujuća scenografija i funkcionalni kostimi Elizabeth Dalton), mistično ozračje dvoboja u mračnoj šumi (Onjegin — Tamas Solymosi i Lenski — Zoltan Olah), zaigrana Olga (Ildiko Boros) i još niz inteligentno osmišljenih detalja — bila je to izvedba u kojoj su pokreti bili rječitiji od bilo koje izgovorene riječi.Olga Vujović