Svijet u Svijetu

Je li to Žislin ozvučen, zbunjujuće je bilo pitanje po isteku tako jasno čujnih pizzicata za Paganinijev a-mol capriccio? Dajte, molim vas, od umjetna je zvuka istinita jedino priča o Grigorijevoj ruci u najprirodnijemu obljubu čudesne violine. Žislin je sjajno ujedinio i splitsku komornoorkestralnu mladost i udaljene zvijezde s glazbina atlasa

Užurbano hitajući prema zaključku tekuće sezone, a već užurbano gledajući i pripremajući i iduću s možda boljim, većim i zvonkijim imenima u prvome planu, još aktualni rasporedi sa sama kraja zagrebačke jesensko-zimsko-proljetne koncertne ponude, lijepim su sadržajima baš lijepo uresili i nostalgični agramerski štih ponosno nam ranjive hrvatske metropole. I ponovno se tako barem titularno dogodio reprezentativni svijet u Svijetu glazbe s, vjerujem, zadovoljnim čelnicima Koncertne direkcije Zagreb kao priređivačima nekolicine starih i novih, atraktivnih, ciklusa po Donjemu i Gornjemu gradu, a i zbližavanje i nasilno udaljenih silnica takozvane hrvatske (splitske) kulturne periferije s onom i ponovno takozvanom (zagrebačkom) središnjicom, polučilo je vrlo dobre umjetničke rezultate.

ZANOS SKUPNOG MUZICIRANJA

I nima doista onda Splita do Splita, čiji je pet godina mlađahni, a tako uvježbani komorni orkestar baš 7. svibnja na sam dan svoga zaštitnika sv. Duje, prvi put pohodio Dvoranu Lisinski, da bi pod budnim okom i uhom svoga sada slušača u publici, a utemeljitelja i prvoga dirigenta, rodom Zadranina Pavla Dešpalja, i mnogo jačim, a po sastavu sličnim komornim snagama razasutim cijelom Lijepom našom, održao lekciju o zanosu i briju u skupnom muziciranju. Motivacija je bila višestruka: po dobru se pamtiti u gradu svih Hrvata, gdje za posljednji raspored u nizu četiri koncerta ciklusa Audijencija na Balokovićevu Kingu iz velemajstorske violinske radionice Giuseppea Guarnerija del Gesu, dodatnu odgovornost pronalazi i glasoviti Petrograđanin i stanovnik svijeta Grigorij Žislin kao solist i umjetnički voditelj gostovanja Splitskoga komornoga orkestra. Ne moš falit, rekli bi Dalmatinci u takvoj kombinaciji što u startu dobiva, a iznad čije se široko postavljene suprotivnosti stilova još jednom zacaklila još jedna nebrojena violina u gustim noćima svih zagrebačkih, a svjetskih, guslača s podija odlazeće sezone. Je li to Žislin ozvučen, zbunjujuće je bilo pitanje po isteku tako jasno čujnih pizzicata za Paganinijev a-mol capriccio? Dajte, molim vas, od umjetna je zvuka istinita jedino priča o Grigorijevoj ruci u najprirodnijemu obljubu čudesne violine iz 1735, koja će od domoljuba Zlatka Balokovića posthumno prijeći u nasljeđe vlastita mu naroda, a kao zaklada za sviranje u svijetu i za svijet od čiste glazbe.

A baš je začudno vitalan Rus Žislin što svira kao od majke tog trenutka nevino rođen, sjajno ujedinio i splitsku komornoorkestralnu mladost i udaljene zvijezde s glazbina atlasa. U hipu će tako Schubertov elegantni Rondo u A-duru hitro poskočiti uz ciljano krivu brzinu orkestralnoga švunga za Denisovljevu fazu prošlostoljetne fascinacije prošloga stoljeća(nazovi suvremene) Paganinijevim Capriccima i njihovim urnebesnim obratima po svim dostupnim tehničkim zavrzlamama i ludorijama. Kao stvorenima, dakako, za format guslača Grigorija Žislina, koji i danas ne voli paradu, a ljubi ton i frazu u nanizanim kristalićima besprijekorna muziciranja. Gotovo, rekli bismo ipak kada je u pitanju Sebastian Bach i pridruženi mu štićenik od šesnaest ljeta Andrej Rosendent, u čijoj provedbi Koncerta za dvije violine, gudače i continuo u d-molu ni Žislin, eto, nije mogao odoljeti ruskoj verziji prebujna, zato i mjestimično zamućena pogleda na koloplet polifona odjeka u razvijenoj baroknoj građi. No, usputne su to samo sitnice što čine živo blo glazbenika od postojana ugleda, u čijoj se dugogodišnjoj i pedagoškoj praksi jasno prepoznao i ton mudro uravnotežena splitskoga orkestra u potresno donesenoj peterostavačnoj slici Komorne simfonije Dmitrija Šostakoviča.

PRECIJENJENI DIRIGENT?

A kako to obično biva sa zvučnim imenima iz bijeloga svijeta, i posljednji je ovosezonski Svijet glazbe KDZ s jedne strane ispraćen već uobičajeno glasnom i pozitivnim predznakom obojenom, zamalo burnom, reakcijom publike. S druge pak strane, barem dio raspoloživa izvođačkoga arsenala prvozagrebačkoga i prvohrvatskoga gostovanja manje eksponirana Simfonijskoga orkestra Giuseppe Verdi iz Milana te mnogo joj slavnijega počasnoga šefa dirigenta Riccarda Chaillyja (16. svibnja), nije do kraja i na svakome mjestu zadovoljio kriterije svjetske A-klase. Ponajprije se to odnosi na izvedbu Brahmsove 1. simfonije iz prvoga dijela rasporeda, čije plošne dinamičko-agogičke referencije s jednoličnom izmjenom plana jednoga fortea u drugi mezzoforte i očekivani piano ni izbliza nisu dodirnule formalnu ravnotežu i unutarnju slojevitost te divne građevine.

Putujući simfonijskim četverostavačjem na način više-manje uredne reprodukcije s iskliznućima pojedinih dionica (primjerice oboe u Andante sostenuto) i bez dobro podmazana vezivnoga tkiva što jedan orkestar razlikuje od drugoga, tek dvanaestogodišnjak iz Milana s dičnim imenom u zaglavlju uglavnom je srednjim, nit miriši, nit... putem lovio istina energičnu, ali očito ne i posebno nadahnjujuću Chaillyjevu gestu. I zato dojam o čudno nezainteresiranome brzanju Brahmsovim i tamnim i svijetlim i koralno svečanim, dostojanstvenim tonom s posebnom posvetom Beethovenovoj Odi u Finalu, u kojemu ponajprije valja prepoznati Chaillyjeve možda i precijenjene dirigentske kvalitete. No, i u tome se vrlome svijetu, eto, krije kakav podsvijet i nepredvidljivih karijernih obrata, a berlinski RIAS, Londonska filharmonija, Teatro Comunale iz Bologne, amsterdamski Concertgebouw ili Gewandgauus iz Leipziga tek neke su od postaja koje (još) hvale umijeće nominalno svakako slavna Milanezea.

I brojna diskografska izdanja govore u prilog Riccarda Chaillyja, a djelomično smo se u to uvjerili i mi, sada uživo i s drukčijom slikom za odvijanja drugoga dijela koncerta u Lisinskom. Već je minijatura od Beethovenove uvertire za balet Prometejeva stvorenja najavila Chaillyjevu koreografski bogato gestikulirajuću ruku, dok će nategnut izvanglazbeni (programni, autorovim stihovima najprije nadopunjen, a potom i povučen) sadržaj Poeme ekstaze kao orgijastičkoga i orgazmičkoga uzbuđenja inače svakom pretjerivanju sklona Aleksandra Skrjabina, tonski blistavo i akustički s razlogom zaglušujuće afirmirati ono ponajbolje u suradnji dirigenta Chaillyja i talijanskoga orkestra. Jesu li pritom baš svi s podija i u odjeljku za publiku gledali ravno u oko Sunca, kako to sugerira Skrjabin, pitanje je ukusa i mjere u doživljaju glazbe kao na koncu svih konaca ipak čiste tvorbe kompozicijske vertikale, horizontale i pripadajućega metra i ritma. O tome se, međutim, čak i ne raspravlja – doživljaj je moj koliko i tvoj, sve ostalo je (i) znanstvena fantastika s mogućom mjerljivosti tek po glazbeničkom zakoniku i njegovim (teorijski važećim) pravilima i načelima.