Strane svijeta

Četiri osnovne strane svijeta naučila sam iz jedne dječje brojalice:

Istok, zapad, sjever, jug,

svi Mađari jedu luk.

U lošu rimu nije se još uplelo znanje o teoriji književnosti, a i ljuta mađarska kuhinja bila je daleko od moga (tada još) nježnog požiraka. No »gradivo« naučeno u djetinjstvu ostaje nam zauvijek. Kao što mi je u raspoznavanju koja je ruka lijeva, a koja desna pomogao jedan strmoglavi pad niz šljunčani obronak. Tako sam »zaplivala« da mi se dijelak kamenčića utisnuo u lijevo dlan i ostao ondje kao nepogrešiv orijentir što je lijevo, a što desno. Znamo i sami koliko je našem narodu teško (i fizičko) razlikovanje tih pojmova. Dakle, dječje su igre bile dalekosežno korisne i poučne.

Onda je došla škola, koja je 1950-ih godina bila još revolucionarno poletna. »Budi se istok i zapad / budi se sjever i jug / koraci tutnje u napad / naprijed uz druga je drug.« Malo me zbunilo istodobno buđenje istoka i zapada, jer sam dotle već bila naučila da me budi sunce s istoka, a na počinak prati sunce sa zapada. Ipak, bodra je pjesma utvrdila moje znanje o stranama svijeta još u 1. razredu osnovne škole (danas, čujem od zdvojnih nastavnika, to ne znaju ni svi đaci na kraju 8. razreda).

Istok je, dakle, strana svijeta na kojoj sunce izlazi. No istok doista to svojim imenom i znači. Riječ je sastavljena od iz + tok (teći). I u drugim slavenskim jezicima susrećemo se s istim sastavljenicama: češ. východ = izlaz (vy-, iz + choditi, ići, hodati); slovenski vzhod (vzhoditi, ishoditi, izlaziti). Kako prasl. *v b– z znači gore, sva su ova kretanja još dodatno usmjerena — prema gore, dakle uzlaziti. Sunce doista vidimo kako uzlazi, diže se na obzoru (uz to što svako nastajanje vezujemo uz rađanje, pa kažemo i da se sunce rađa).

Onda je (ne čudite se, i u socijalizmu to je bilo moguće!) nadošao vjeronauk (u zagrebačkoj Gospi Lurdskoj u Zvonimirovoj ulici) i sasvim me zbunio pričom o istočnom grijehu. Ma da je barem bila priča! Ali nije. Baratalo se istočnim grijehom kao da je to sedmogodišnjacima izraz poput kantice i lopatice. Tako sam, znajući imena strana svijeta, najprije pomislila da griješe zacijelo samo oni na istoku, a onda da je najgrešnije doba ono o izlasku sunca, tj. zora. Zbrka u mojoj dječjoj glavi nastavila se spajanjem vremena najvećega grijeha s njegovom bajnosti i sjajem, uz pratnju milozvučne starogradske melodije »Gledam bajnu zoru, kako divno sja«. Tako mi se i grijeh pokazao kao nešto blago, primamljivo, o čemu ljudi pjevaju sa zanosom i čežnjom (u pjesmi se spominjalo i kako »milovanju našem neće doći kraj«, što mi je, uz razmišljanje u tom čulnom smjeru, priskrbilo postispovjednu pokoru od nekoliko Očenaša). Rigidni vjeroučitelji zapravo su me trebali nagraditi (a ne kazniti), jer sam istočni grijeh, grijeh prvih ljudi, Adama i Eve, dakle, iskonski, prapočetni, koji se rođenjem prenosi na svakoga čovjeka, prozrela od šuba (a ni Slamnigove Evanđeliste još nisam bila poznavala).

Danas slušamo silne priče o Zapadu. Te mi smo odvajkada Zapad, te mi pripadamo Zapadu, te nama je mjesto na Zapadu, te što taj Zapad još čeka, zašto nas Zapad ne prima. Sve s velikim Z. Što je (tako pisano) kulturno-politički i ekonomski pojam, a ne strana svijeta. Ona se, skromno, piše malim slovom. No već i ime našega kontinenta — Europa — dar nam je bajkovitoga istoka. Naime, asirski ereb znači zalazak sunca, zapad. Grci su taj izraz primili od Feničana, pa su tako zvali zapadnu obalu Egejskoga mora, a kasnije i dalje zemlje na toj strani. Europa je, dakle, zemlja na zapadu, mjesto na kojem je (Grcima) zalazilo sunce. Kao što je Azija (asir. asu, istok) zemlja na istoku (onima koji su joj dali ime). Zapad potječe od zapasti / zapadati, smjestiti se otraga, iza nečega (pasti za goru, za vodu), zaći, nestati (uz sunce). No glagol zapasti ima i drugih značenja, npr. napao je snijeg ili pripasti komu, pasti u dio (zapalo nas je). Na zapadu sunce zalazi, pa i riječ zalaz lijepo pokazuje svoje sastavne dijelove: za (iza, otraga) + laz(iti) od *lězti, polako ići, puzati, plaziti, gmizati. Laz je i dio brda pogodan da se svlada hodom. Tako se npr. zove prijevoj kod Marije Bistrice, preko kojega odvajkada idu zagrebački romari (hodočasnici) na proštenje u to marijansko svetište. Slično je i u drugim slav. jezicima. Slovenski i ruski zahod znači zalaz sunca i stranu neba gdje sunce zalazi, zahodi. Mogu im se neuki smijati koliko hoće (da kod njih sunce »ide na WC«), no i hrv. riječ zahod (nužnik) nastala je od istoga lingvističkog materijala: zahoditi i znači »ići otraga, zaći na neko skrovito mjesto«. Može li itko pouzdano odrediti jedinstveno mjesto sunčeva zalaska? Ima ih bezbroj. Ovise o tome odakle promatramo taj veličanstveni prizor.

Sjever se najuže povezuje s vjetrom, nevremenom, hladnoćom (»Sjever brije s snježnog brda«, P. Preradović: Putnik). Stsl. sěver b– srodno je s lit. šiáure, sjever, šiaurys, sjeverni vjetar, lat. caurus, sjeverozapadni vjetar, svnjem. sku- r nevrijeme, njem. Schauer, engl. shower, hladan pljusak (tek potom tuš). Sjever je isprva značio lijevi, jer je za negdašnjega čovjeka, koji je prilikom prinošenja žrtve gledao prema istoku, sje-

ver bio na lijevoj strani. Tal. se sjever kaže settentrione i tramontana, a tramontana je i sjeverni vjetar koji puše u sjevernom Sredozemlju i na Jadranu. Lat. septentrionalia obuhvaća sjeverne strane, sjeverne krajeve, a septentriones su Vlašići; Veliki i Mali medvjed, sjever, sjeverni vjetar. Područje oko Sjevernoga pola zove se Arktik, jer se na tom dijelu nebeskoga svoda nalazi zviježđe Velikoga i Maloga medvjeda (grč. árktos, medvjed; arktikós, sjeverni).

Antipod Arktiku jest Antarktika (ona je kontinent, pa je, kao i svi kontinenti, ženskoga roda). Anti, kao prvi dio riječi, znači nasuprotni, pa je tako Antarktika zemlja na suprotnom kraju od Arktika, na jugu. Jug je strana svijeta koja se prostire od ekvatora prema Južnom polu. Prvotno je prasl. *jugb– značio »svijetlu stranu neba« (po nekima i topli južni vjetar). Grč. auge- znači zraka sunca, a lit. aušra` jutarnja zora, svitanje (lat. aurora). I kontinent Australija znači južna zemlja (lat. australis, južni). Lat. meridies znači podne, ali i jug (kao i tal. mezzogiorno), a meridianus podnevni i južni. Kako zemlju možemo podijeliti po zamišljenim crtama koje prolaze kroz oba pola, to te crte zovemo meridijani ili podnevnici, a one od ekvatora prema »gore« i »dolje« paralele ili usporednice. I njih sam kao dijete naučila lako, uz jelo. Prerežeš krumpir po sredini, gdje je najdeblji — to je ekvator. Režeš na ploške gornju i donju polovicu — to su paralele. Oguliš naranču i gle! Mjesta gdje se dodiruju kriške nalikuju meridijanima. Nikad nisam imala poteškoća s geografskim dužinama i širinama. Jer su mi jasno i zorno objašnjene pojave u djetinjstvu ostale za cijeli život.