Srebrna žlica i ratni vihor

Srebrna žlica i ratni vihor

Branko Polić, Vjetrenjasta klepsidra: autobiografski zapisi (1924-1942), Durieux, Zagreb, 2004.

U autobiografiji kao jednom od rubnih pa i, uvjetno rečeno, manje cijenjenih žanrova možda se baš najjasnije izražava naša težnja za svladavanjem subjektivnog osjećaja raspršenosti vlastita bivanja, potreba za davanjem obličja i smisla vlastitom životu putem ispisivanja istog riječima, koje su naše oruđe za obuhvaćanje svijeta. Dok se ova potreba u svakodnevnim razgovorima svodi na raspričavanje naših života, odnosno tek njihovih fragmenata, rijetki su pojedinci koji, kao što je ovdje slučaj, uspiju tako disciplinirano sabrati svoj život, pa bi se — u svjetlu spomenute težnje — gotovo moglo govoriti o autobiografiji kao žanru povlaštenih.

Iako prisutna u svim razdobljima, autobiografija posljednjih godina ponovno uzima određen zamah, kao logičan rezultat sveprisutne vjere u individualnost i osobni pristup. Istovremeno, uspon autobiografskoga prati i unutarnji pomak koji se događa na način da se u središtu interesa više ne moraju nalaziti samo slavne ličnosti. Štoviše, isticanje individue i ideja da je svačiji život vrijedan pozornosti (obilato hranjena i televizijskim medijem u čijim popularnim reality-emisijama, doduše na krivi način, doživljava svoj ekstremni primjer) dovodi do popularnosti autobiografskog žanra upravo u onim primjerima u kojima su središnji akteri obični pojedinci. Osobnost je danas na cijeni, ona gotovo da daje legitimnost stvaralačkome, pa je tako ideja da je realan život zanimljiviji od izmišljenih svjetova prisutna i u prilično opsežnoj književnoj produkciji, koja sve češće sadrži upravo elemente autobiografskog. Oblikovanje vlastite životne priče u onu književnu omogućava stanoviti samospoznajni moment te izricanje osobnoga stava, pokazujući se tako oslobađajućim za pisca, ali i za publiku koja ovakva djela prihvaća pronalazeći u njima vjerodostojnost.

Ipak, govoreći o autobiografskim zapisima Branka Polića, teško ćemo ih moći smjestiti u prisutan trend. njegovi zapisi ne tendiraju romansiranoj formi, iako je riječ o tečnom stilu koji osigurava i literarnu kvalitetu ovom djelu, a unutarnji se motiv za ispisivanjem vlastitih sjećanja ne nalazi u želji za izricanjem stava i isticanjem vlastite prisutnosti u svijetu, koliko u jednostavnoj autorovoj želji da ono proživljeno otme zaboravu. U gotovo tradicionalnom pristupu vlastitoj životnoj priči, u kojem se pedantno i disciplinirano nižu godine njegova djetinjstva i mladosti, ponajprije je riječ o privatnim zapisima, no ono što ih čini zanimljivima za objavljivanje jest to da je Polić kroz osobnu ispovijest uspio zaustaviti ne samo vlastiti život, nego i duh cijeloga jednog razdoblja.

Bez želje za fikcionalizacijom, Polić sjećanja bilježi gotovo faktografski, prateći slijed događanja, koje dijelom tumači kroz percepciju djeteta koje odrasta i upoznaje svijet. Rođen u dvadesetim godinama prošloga stoljeća u dobrostojećoj zagrebačkoj bankarskoj obitelji, Polić opisuje djetinjstvo djeteta rođena sa srebrnom žlicom u ustima, kojem se sve, kako sam kaže, odvijalo po principu stoliću, prostri se. Prikaz života čiji je dnevni raspored bio određen satovima francuskog, školom i odlascima u kazalište, a godišnji boravcima u švicarskim internatima, zimovanjima na Planici, posjetima Beču i drugim europskim metropolama, ujedno je i zanimljiva slika dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, kroz koju nas Polić upoznaje s tadašnjim stilom života, novostima (poput vožnje u Horchu, popularnog stepa, individualne psihologije ili filmskih hitova sa Stanlijem i Olijem), ali posredno govori i o postojanju jednog posve drukčijeg društvenog vrijednosnoga sustava u kojem je elitizam bio izjednačen s obrazovanošću i moralom, zbog čega nam te godine s današnjeg aspekta djeluju gotovo idilično.

Faktografski pristup pokazat će se korisnim i u onim dijelovima koji prikazuju kulturni život ondaš-njega Zagreba. Obiteljska poznanstva i prijateljstva s poznatim ljudima iz javnog života, kao i osobni autorov interes za operu i kazalište, donose nam informacije o brojnim tadašnjim akterima kulturne scene. Prateći postupno rađanje i rast autorove ljubavi spram glazbe (kojom se poslije i bavio kao kritičar i urednik), u prilici smo čitati opise opernih predstava, kao i poneke kritičke osvrte na interpretacije tadaš-njih pjevača, a uz operu jednako tako Polić piše i o dramskom repertoaru HNK-a, na čijim su daskama tada predstave postavljali Gavella i Strozzi. Kroz ove retke čitatelj dobiva, očima kompetentna svjedoka, izravan uvid u tadašnja kulturna zbivanja.

Uspoređujući tijek vlastita života s obrtajima klepsidre, Polić svojom pričom upućuje i na nestalnost svega što postoji, što je jedna od provodnih ideja ove autobiografije. Ugodan građanski život u kojem su jedine muke dječaku mogle zadavati guvernante ili profesori s kojima se nije slagao, u posljednjem dijelu zamijenit će kaotična ratna zbivanja u kojima pratimo sudbinu ove židovske obitelji, njihovo izbjeglištvo, boravke u zatvorima i snalaženje u preživljavanju nakon što su kao žrtve ideologije izgubili sve u ratnom vihoru. Opreka života u materijalnom blagostanju sa situacijom u kojoj jedina vrijednost postaje očuvanje gologa života, očitovat će se i u načinu Polićeva pisanja, koji nakon staložena ritma nizanja opisa godina bez posebnih iznenađenja, u prikazu ratnih zbivanja poprima dinamičniji ton, stvarajući drugim dijelom ovih zapisa sadržajni i stilski kontrast opsežnijem prvome dijelu.

U ovoj autobiografiji, tek prvom dijelu, čiji nastavak, kako autoironično napominje Polić, »slijedi ako se posreći«, možda najviše do izražaja dolazi Polićevo pamćenje koje seže do u najsitnije detalje i kojima se pridaje posebna pozornost. Čitajući njegove zapise nemoguće je ne pomisliti koliko, možda i zbog današnjeg prebrza tempa života, naoko nevažnih sitnica pobjegne našoj pozornosti, koliko ih propustimo kroz sito našega pamćenja da nestanu zauvijek, a Polić nas preciznošću sjećanja podsjeća kako upravo detalji čine specifičnost životne priče svakog od nas. Ljubica Anđelković