Silno rasipanje energije

Silno rasipanje energije

U razvoj suvremenoga plesa u Hrvatskoj naraštaji plesača uložili su veliki novac za svoje školovanje u inozemstvu, no po povratku u domovinu, u želji da to znanje prenesu mlađima, nailazili su na velike prepreke te su često i odustali. Tjedan, kao i Škola suvremenoga

plesa Ane Maletić, ostaju zalog budućnosti suvremenoga plesa, no nepostojanje jasne političke volje za rješenje problema suvremenoga plesa problem je koji opterećuje njegovu budućnost u Hrvatskoj

U prigodi održavanja Tjedna suvremenog plesa razgovarali smo s osnivačicom i umjetničkom ravnateljicom festivala Mirnom Žagar, koja inače već godinama radi u Vancouveru u Kanadi, kao izvršna direktorica tamošnjega Plesnog centra. Mirna Žagar uz studij povijesti umjetnosti i engleskog jezika i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je plesačica, koreografkinja i voditeljica Zagrebačkoga plesnog ansambla, pokrenula je međunarodni festival Tjedan suvremenog plesa, osnovala Hrvatski institut za pokret i ples, i bila suosnivačica i koordinatorica međunarodnoga projekta MAPA (Moving Academy for Performing Arts), Amsterdam i MAPA–Zagreb. Kao članica umjetničkog savjeta Rencontres Choreegraphique Internationales de Seine Saint Denis, organizirala je i regionalne platforme za međunarodne koreografske susrete.

Prvi Tjedan suvremenoga plesa održan je od 7. do 13. svibnja 1984. Što vas je potaknulo da pokrenete plesni festival?

— U to doba bila sam umjetnička direktorica Zagrebačkoga plesnog ansambla (ZPA) unutar kojega sam započela nekoliko inicijativa: od produkcije nove generacije koreografa odnosno platforme, koje su se odvijale tijekom godine, preko međunarodnih turneja do dovođenja gostujućih koreografa. Budući da se 1984. navršilo deset godina od osnutka ZPA, željeli smo to nekako obilježiti. Prijedlog je bio da obnovimo sve velike i uspješne predstave ZPA. Premda je zamisao zvučala dobro, zapitala sam se zašto za rođendan ne pozvati prijatelje u goste? To mi se učinilo zanimljivije. Bila je to i prigoda da se objedini zagrebačka plesna scena te se na taj način obilježi nekoliko okruglih plesnih obljetnica i važnih događaja: šezdeseta obljetnica gostovanja velikoga plesnog inovatora Rudolfa Labana u ovim krajevima, trideset godina Škole za ritmiku i ples Ane Maletić, koja je 1983. dobila nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za svoj prinos razvoju plesne umjetnosti u Hrvatskoj. Moj suprug, koji je tada također radio u kulturi, predložio mi je da napravim festival. Premda tada nisam razmišljala o tome kao o nekom dugoročnijem projektu, ideja mi se svidjela. Pozvala sam ljude koji su vodili tadašnje ansamble, Školu, pa mi se učinilo logično da tu bude uključen i Kulturno prosvjetni sabor s neprofesionalnom, ali važnom plesnom scenom, dakle sve one inicijative koje su postojale, a koje su svaka na svoj način skrbile o suvremenom plesu i njegovoj afirmaciji. Pred sve njih izašla sam s prijedlogom o održavanju festivala. Budući da je o administraciji ZPA brigu vodio tadašnji Centar za kulturnu djelatnost, ideju festivala prezentirala sam programskom direktoru CKD–a Darku Putaku i ravnatelju Mladenu Ivekoviću, koji su prihvatili moju zamisao. Prvi je festival organiziran gotovo bez novca, a u organizacijskom smislu nismo imali osobitih poteškoća. Bio je vrlo uspješan, pratila ga je euforija i veliko zadovoljstvo svih uključenih. S pravim problemima počela sam se susretati sljedeće godine, jer su nastavak i razvoj festivala zahtijevali složenije organizacijske pripreme. Ni tada nismo, a nažalost ni danas nemamo, plesnu scenu koju bismo mogli bez poteškoća koristiti. Svi prostori kojima smo se koristili — Kulušić, Gavella i dvorana Lada — bili su zapravo neprimjereni.

Drugo izdanje Tjedna za suvremeni ples donosi gostovanje plesne trupe iz Slovenije, a na treći dolaze Talijani i Austrijanci...?

— Prvo sam uspostavila suradnju s ljubljanskom plesnom scenom. Premda je Zagreb imao jedinu službenu plesnu školu u regiji, činilo nam se da se u Ljubljani u okviru amaterske scene više toga radilo te da je tamo bolja kazališna, pa tako i plesna, infrastruktura. Milana Broš i Vlasta Kaurić i prije su dosta surađivale s ljubljanskom plesnom scenom te mi se činilo logično tu vezu učiniti dvosmjernom.

Budući da sam pri organizaciji međunarodnih gostovanja ZPA upoznala dosta ljudi i bila uključena u međunarodnu mrežu plesnih asocijacija, iskoristila sam to kako bih dovela inozemne goste. Problematika suvremenoga plesa svagdje je više–manje ista, a razlika je u odnosu kako pojedina sredina tim problemima pristupa, odnosno koju im važnost pridaje. Živjela sam u nadi da će mi život kao voditeljici ZPA i Tjedna život biti lakši ukoliko našu sredinu upoznam iz prve ruke s inozemnim iskustvima jer će to omogućiti rješavanje svih problema plesne scene u Hrvatskoj u roku od nekoliko godina.

Dvadeset i jednu godinu poslije, iako se mnogo toga promijenilo na bolje gotovo pa da smo na istim pozicijama kao i tada. Razlika je u tome što je više ljudi uključeno u suvremeni ples, stasale su nove generacije, produkcijske razine kao i očekivanja opravdano su porasli, razvili smo svoju publiku, ali ono osnovno — infrastruktura, prostor, kazalište i novac na razmjerno je istoj razini kao i kad smo počinjali, odnosno prilično daleko od onoga kako bi trebalo biti.

Čini se da je jedan od osnovnih problema bio problem institucije, odnosno onoga tko će stati iza Tjedna suvremenog plesa?

— Iza Tjedna na njegovim je počecima stajao Centar za kulturnu djelatnost, u kojem je vladala vrlo zdrava i poticajna klima. CKD je stao i iza organizacije Eurokaza, i istovremeno ujedinjavao tzv. alternativnu scenu, koja je ostavila dubok trag u hrvatskoj kulturi. Mladen Iveković učinio je dosta, a pregovaračke sposobnosti Darka Putaka bile su od velike važnosti prigodom razgovora koje je vodio s komitetima, SIZ–ovima i sličnim ustanovama koje su odlučivale o ulaganjima u kulturu pa tako i o plesu.

Ubrzo sam, ipak, shvatila da, ako se želim baviti organizacijskim poslom, moram biti svjesna što te institucije mogu te što bi trebale raditi. Kada shvatite koja je uloga institucija, počnete od njih zahtijevati svoja prava, počinjete u dijalogu graditi partnerstva — sve je to, kao što vidimo, dugotrajan proces, a kada dolazi do promjena kako sustava tako i ljudi, to postaje još složenije jer svaki put kao da počinjete ispočetka. Dok ništa ne tražite, svi su sretni zajedno s vama što je manifestacija uspjela, no kada se dokažete i kvalitetom i trajanjem, dosegnete u europskim razmjerima relevantno mjesto te tražite da vas tretiraju kao i druge velike festivale i manifestacije, glazbene ili kazališne — nastaju problemi. Osjećaj da se ples sustavno ignorira znatno otežava rad. Ja to ne shvaćam osobno jer ne mislim da se omalovažava osobni trud, ali se podcjenjuje i zapostavlja cijela profesija, a to je teško prihvatiti. Na osobnoj razini taj sam problem riješila odlaskom na rad u inozemstvo, no odnos prema plesu u Hrvatskoj problem je razvoja kulture i kulturne politike, nadogradnje, infrastrukture — građanskoga društva uopće.

Bez obzira na društvene mijene tijekom protekla dva desetljeća, percepcija problema suvremenoga plesa u strukturama vlasti nije se bitnije promijenila?

— Promijenila se utoliko što smo mi sada mnogo vidljiviji, javniji i glasniji, jer nas je naprosto više u toj profesiji, ali i dalje uočavam nedostatak jasne političke volje, pa tako i strategije gdje i kako riješiti problematiku suvremenoga plesa u Hrvatskoj.

U razvoj suvremenoga plesa u Hrvatskoj naraštaji plesača uložili su veliki novac za svoje školovanje u inozemstvu, no po povratku u domovinu, u želji da to znanje prenesu mlađima, nailazili su na velike prepreke te su često i odustali. Tjedan, kao i Škola suvremenoga plesa Ane Maletić, ostaju zalog budućnosti suvremenoga plesa, no nepostojanje jasne političke volje za rješenje problema suvremenoga plesa problem je koji opterećuje njegovu budućnost u Hrvatskoj.

Može li suvremeni ples kao specifična umjetnička vrsta dosegnuti kritičnu masu osoba koje se njime bave i prate ga te na taj način potaknuti strukture vlasti da ozbiljnije pristupe rješavanju njegovih problema?

— Kratak odgovor na to pitanje bio bi — ne. Sam za sebe ples to ne može učiniti. Moja koncepcija Tjedna suvremenog plesa od sama je početka bila festivalom povezati ples s glazbom, vizualnom umjetnosti, filmom i kazalištem, jer naša plesna publika danas ponajprije dolazi iz tih krugova, a tek onda iz plesnih, što je logično jer je plesna zajednica kao takva manja i dio je globalne. U dosljednoj realizaciji te koncepcije vidim razloge uspjeha Tjedna. Naime, pogrešna je pretpostavka da, ukoliko imate mnoštvo tečajeva i centara suvremenog plesa, to znači da imate veliku plesnu publiku. Domaća, ali i svjetska iskustva govore u prilog činjenici da plesna publika nije ona koja se regrutira putem plesnih tečajeva, škola i akademija jer se većina ljudi koji su okupljeni oko tih aktivnosti bavi plesom ponajprije radi rekreacije. Dakle, iako bitan potencijal, to nije i ne može biti glavni i jedini oslonac za razvoj plesa. Novu publiku suvremeni ples može osvojiti jedino ako je integriran u opći razvoj kulture i razvoj društva na ekonomskoj i socijalnoj razini. Budući da u proteklih dvadesetak godina nije trajno riješen problem plesne infrastrukture, u novonastalim se gospodarskim okolnostima ples suočava s velikim problemima. Među gospodarstvenicima koji posluju prema tržišnim načelima vrlo je ograničeno zanimanje za kulturu, a država nije razvila mehanizme da ih barem prisili ako već ne potiče da u nju ulažu. Hrvatska je sa četiri i pol milijuna stanovnika premalo tržište da bi po projektu korporativnoga sponzorstva gospodarstvenik uložio iznos veći od nekoliko tisuća eura u pojedine projekte, što je nedovoljno za trajnije rješavanje problema u kulturi. I ulaganje je zanimljivo samo u početnoj fazi ulaska na tržište. Ima, jasno, iznimaka, ali potrebno je uspostaviti mjere koje će poticati veća ulaganja u kulturu.

S najviše novca u Hrvatskoj raspolažu telekomunikacije i banke, osiguravajuća društva — dakle kao i drugdje, u načelu su to tzv. tradicionalni ulagači. Banke su većinom u stranom vlasništvu i u načelu su nesklone ulaganju u kulturu, odnosno riječ je o vrlo malim iznosima u odnosu na kapital kojim raspolažu. Inače su svagdje u svijetu vrlo konzervativni što se tiče sponzorstva. Slična je situacija s osiguravajućim društvima. Ipak, i ovakva su ulaganja bitna, ali bi mogla biti i veća da postoje poticajnije mjere za sponzoriranje i korporativne donacije. Kultura ne može opstati na sponzorstvu i država je obvezna, napose u slučaju malih zemalja kao što je Hrvatska, podupirati nacionalnu kulturu, i to u svim oblicima. Ne smijemo dopustiti da se razvoj kulture oslanja na korporacije, koje se u načelu rukovode korporativnim potrebama.

Mislite li da država favorizira neke umjetničke grane?

— Uvijek u svakoj sredini postoji neka grana koja je, barem naizgled, favorit. Čudi me koliku potporu uživa dugometražni igrani film. Riječ je o uistinu veliku novcu, pogotovo imamo li na umu odnos troškova proizvodnje i gledanosti u domaćim kinima te uspjeha na međunarodnom planu. Rijetki su filmovi za koje su se tolika ulaganja uistinu isplatila. Ali, svagdje se ta disciplina tretira kao industrija i države ulažu u njezin razvoj. Ples, kao najmlađa od umjetničkih disciplina, još ako nije integriran ili pak nema lobbyja, teško se pomiče prema vrhu na ljestvici financiranja. U Francuskoj je ulogu predvoditelja politike razvoja plesa odigrao prije dvadeset i nešto godina njihov ministar kulture. Slično se zbivalo ili se zbiva u drugim sredinama. Od svih uključenih u odlučivanje u nas jedino Ured za kulturu Grada Zagreba nastoji tu problematiku sustavno rješavati. Čini mi se da se i Rijeka nešto u tom smislu pokrenula. Ali, gdje su drugi? Riječ je ne samo o političkoj volji nego i o potrebi za jačom edukacijom i informacijom kako bi se ples još više integrirao u postojeću infrastrukturu i zauzeo ravnopravnije mjesto u centrima odlučivanja. Za to je potrebno više scena, prostora gdje se ples može vidjeti, gdje se na plesu može raditi, gdje se može plesati u kontinuitetu. S druge strane, inozemne statistike govore da se svaki dolar uložen u ples višestruko vraća. S desetorostrukom pa čak i dvadesetorostrukom dobiti ples je jedna od državi najisplativijih umjetničkih grana.

U programu šestog Tjedna, u vašem tekstu piše da »osim prezentacije, Tjedan u okviru datih mogućnosti uz pomoć popratnih akcija, videoprojekcija, tribina, seminara, radionica ima namjeru pokrenuti osnivanje plesnoga koreografskog centra«?

— To još namjeravamo. Takav sam centar pokrenula i dalje nastojim uspostaviti u Vancouveru. Željela sam tada, a to želim i danas, da se u Hrvatskoj osnuje ne samo jedan nego više koreografskih centara koji bi se nalazili u svakom urbanom središtu po sličnom principu koreografskih centara u Francuskoj ili Velikoj Britaniji (dva različita modela). Škola osniva podružnice u drugim gradovima Hrvatske, što bi dalo drukčiji kontekst i edukaciji plesača. Danas je situacija takva da, kad plesač ode iz Zagreba u neki drugi grad u Hrvatskoj, teško održava početnu razinu vizija i ambicija jer je sve podređeno sredini koja ima manje mogućnosti nego Zagreb. Tvrdim da bi postojanje koreografskih centara po većim urbanim središtima potaknulo veću mobilnost projekata unutar Hrvatske, ne samo nezavisne plesne nego i kazališne scene. Nažalost, rat je trajanjem i posljedicama donio mnoge prepreke i prekinuo normalne tokove komunikacije, a oporavak zbog gospodarskih prilika teče sporo.

Razvoj Tjedna suvremenoga plesa bez obzira na uspjeh pratile su i poteškoće.

— Jedan od najvećih problema s kojima smo se u povijesti Tjedna sreli bilo je njegovo izbacivanje iz ZKM–a. Nakon povratka s godišnjih odmora ranih devedesetih. zatekli smo svoju dokumentaciju nabacanu na hrpu u susjednom uredu. Tada je nestalo mnogo materijala — od fotodokumentacije do plakata, od kojih su mnoge potpisali umjetnici — vrijedna ne samo za povijest Tjedna nego i za hrvatsku kulturu općenito. Moja asistentica Branka Cvjetičanin i ja navrat-nanos uspjele smo naći privatni stan u koji smo prenijele svu dokumentaciju koju smo spasile. U toj nezavidnoj situaciji u pomoć nam je priskočila nizozemska vlada, koja nam je ponudila pomoć u plaćanju režija. Tadašnje ministarstvo kulture i tadašnje gradske strukture također su nas poduprli izjavama da će se za ples naći prostor, no vrlo se brzo ustanovilo da je potpora bila samo verbalna. No, u svemu smo se tome snalazili i rasli i s vremenom uspjeli smo i dosta toga promijeniti na bolje, ali odveć sporo, gotovo pa prekasno. Ples je umjetnost koja se svakodnevno susreće s protokom vremena i stoga čekanje često znači kraj.

Brojne prepreke s kojim sam se susretala u to doba nagnale su me da u inozemstvu potražim mjesto na kojem bih mogla realizirati svoje zamisli. Budući da se jako emotivno vežem uz svoje projekte, nisam, nakon odlaska u Kanadu, napustila Tjedan nego više puta godišnje dolazim u Hrvatsku i dalje se brinem o njemu zajedno s ekipom koju sam okupila i regrutirala iz svih inicijativa koje je Hrvatski institut za pokret i ples pokretao i pokreće, poput MAPAZ–a i slično.

Što su, po vašem mišljenju, bili razlozi zbog kojih se Tjedan našao u tolikim problemima?

— Nije riječ samo o Tjednu, nego o plesu — jer Tjedan je dio te plesne scene. Mislim da se radilo o općem nepoimanju kako takve stvari uopće funkcioniraju u svijetu i namjernu ignoriranju činjenice da se mnogo toga u svijetu razvija putem privatnih kontakata i individualne inicijative. Mnogo se što otada promijenilo, i taj proces traje predugo i presporo. Također, iznimno je bitno bilo steći političke i ostale saveznike ili imati mrežu. Kada ste plesač, dosta vremena provodite u dvorani i nemate vremena razvijati društvene kontakte, koji su jako potrebni u ovoj struci. U vremenu kada se problemi oko vas gomilaju i ne rješavaju teško je to ne doživjeti kao osobni, profesionalni, pa i privatni poraz.

Kada ste pokrenuli projekt Moving Academy for Performing Arts Zagreb (MAPAZ)?

— Ideju MAPA–e plasirala sam 1990. na europskom kongresu MIME, a projekt MAPAZ predstavljen je u jesen 1990. u Zagrebu u Teatru ITD. Kad je krenuo MAPAZ, obećan nam je prostor u RANS–u, u koji smo počeli dovoziti opremu. Radilo se o velikom kamionu punom opreme. Jednoga dana u taj je prostor upala OTV, promijenila brave i tako ga prisvojila. Iz tadašnjih gradskih struktura poručili su nam da smo sami krivi što smo izgubili prostor, jer smo RANS trebali vratiti na isti način na koji nam je oduzet — zakonom jačega. Slučajno se to ponavlja i danas, naime izloge Kina Lika gospoda iz Estetic Uveme prisvojili su, doživjeli smo i prijetnje, a pozivaju se na svoje dobre veze.

U kojoj je fazi projekt plesnog centra u bivšem Kinu Lika?

— Mogu samo ponoviti ono što znam, a više o tome može reći investitor: Samo što nismo počeli. Pomaka ima — urađen je idejni projekt koji je predstavljen prošle godine javnosti. U međuvremenu rješavao se niz složenih pitanja da bi se sada najavio natječaj za izvođača. Sada su izbori završili i nadam se da će gospodin Bandić kao vjerojatni gradonačelnik jednako nastaviti zagovarati poziciju, lokaciju i potrebu plesnog centra kao što je to zagovarao tijekom protekle četiri godine. Nedavno su bila neka iskopavanja te sondiranje terena. Očito je da ozbiljna namjera postoji. Onoga trenutka kad se odredi izvođač i kad krenu radovi, projekt bi trebao biti gotov u roku od jedne godine. Po mnogočemu projekt je jednostavan, ali je i složen upravo zbog lokacije.

Projekt predviđa prenamjenu jednoga prostora uz preinake u tri prostora. Najveća dvorana, dvorana kina, imat će oko sto osamdeset mjesta, s tim da će se graditi i manja, čiji se zid može rastvoriti te je tako moguće dobiti još dvadesetak mjesta u velikoj dvorani. Velika dvorana služila bi za pripremu produkcija, no njome se ne rješava problem plesne scene, nego samo dio potreba za primjerenim radnim prostorima. S trima dvoranama i šest ansambala, koji tu rade tijekom cijele godine, teško se može očekivati da će svi uvijek biti jednako zadovoljni. Posve će sigurno trebati usklađivati termine. To je veliki izazov, znam to po iskustvu iz Vancouvera, jer termini i ciklusi produkcije ovise o ciklusima financiranja, a ako su svi ciklusi financiranja isti, dolazi do problema. U Vancouveru trebalo nam je četiri godine da se ljudi naviknu dogovarati i planirati kada se i kako koristiti prostorima. Nakon početka rada trebat će proći razdoblje prilagodbe u kojem se svi korisnici moraju uskladiti, a to ne dolazi preko noći i ne ovisi samo o volji, nego i okolnostima.

Koliki bi kapacitet dvorana plesne scene trebala imati?

— Ekonomski pokazatelji govore da bi za suvremeni ples bila idealna dvorana koja može primiti između četiristo i šesto posjetitelja. Da bi se osigurala njezina popunjenost, to bi trebala biti multifunkcionalna dvorana sa svim pratećim sadržajima, koja bi bila namijenjena ne samo prezentaciji plesa nego i manjih samostalnih projekata. Pametnim arhitektonskim rješenjima nužno je postići multifunkcionalnost gledališta, odnosno da je prema potrebi moguće pregraditi gledalište da ima dvjesto, četiristo ili šesto mjesta, tako da prostor ne zjapi prazan. Takvih dvorana ima i u Europi i u Americi, recept je provjeren.

I nakon pola stoljeća rada Škola za ritmiku i ples — danas Škola suvremenoga plesa Ane Maletić, koju ste i vi, kao i većina ljudi koji se danas bave suvremenim plesom, završili — suočena je s problemom prostora.

— Premda prostor u Bogovićevoj ulici u kojem je Škola djelovala nije idealan, prostori u kojima Škola danas radi još su lošiji. Zato me čudi da relevantne strukture koje financiraju rad Škole nisu pokušali zadržati prostore u Bogovićevoj uz preuzimanje obveze plaćanja najma, ili da se nije našao prostor koji bi ipak bio bolji od ovoga što Škola ima danas.

Kako biste ocijenili školovanje plesača suvremenoga plesa danas u Hrvatskoj?

— Kao i u svakoj struci, svaka generacija koja se školuje donosi neku drugu kvalitetu. To ne ovisi samo o programu i o predispoziciji onih koji sudjeluju u tom programu kao studenti, odnosno učenici. Bitno je omogućiti sustav u kojem postoji mogućnost da se plesač školuje te ima mogućnost izbora među raznim modelima školovanja, klasičnim i alternativnim. Ako nametnete jedan model školovanja, onda on zasigurno ne može udovoljiti svim potrebama. Pozitivnu stranu trenutne situacije u kojoj nemamo akademiju, visoku školu suvremenoga plesa, u zagrebačkoj i hrvatskoj plesnoj sceni vidim u raznolikosti, jer su plesači nalazili razne putove školovanja u inozemstvu, pa su tako stečena znanja donosili u Hrvatsku. Problem koji se pritom javlja jest da po povratku u Hrvatsku svi — zbog okolnosti na našoj plesnoj sceni — rade sve, baveći se koreografijom, pedagogijom i plesanjem, što je golemo rasipanje energije.

Mislim da bi decentralizacija plesne scene pridonijela kvalitativnoj kompetitivnosti, a konkurencija je uvijek zdrava. Trebalo bi uvesti i mogućnost stipendiranja te provesti kvalitativno rangiranje inozemnih plesnih škola i akademija, koje bi omogućilo verifikaciju inozemnih svjedodžbi. To je nužno jer nisu sve inozemne akademije doista akademije, neke su to samo po nazivu, a neke su škole po svojim programima daleko bolje od drugih.

Kako organizirati plesnu scenu? Trebaju li nam stalni ansambli ili je bolje izvođače angažirati po projektima?

— To je pitanje na koje ni bogatije sredine od naše nisu našle odgovora. Sve je pitanje mogućnosti i resursa. Ukoliko se izabere opcija da se financiraju samo ansambli, svi će početi osnivati svoje ansamble i stavljati ljude na plaću, a to je ipak preveliko opterećenje za financijaša. Ni druga krajnost — projekti — nije dobra. Treba naći finu ravnotežu. Jako bi skupo bilo imati četiri ili pet nacionalnih kazališnih kuća s operom i baletom. Kažem skupo, ali ne i nepotrebno. Ako postoji želja i potreba da to imamo, onda moramo i naći sredstva koja će to adekvatno pratiti. Ista je situacija i s plesnim ansamblima i projektima.

Treba postojati mogućnost da se projekti ili ansambli financiraju u ciklusima, odnosno u razdobljima od jedne do najviše pet godina, a da pritom postoji mogućnost što bezbolnijega prelaska iz jedne u drugu kategoriju i natrag. U inozemstvu postoje modeli koji to rješavaju više ili manje uspješno. Premda više nigdje nije lako doći do novca, jedan od najboljih modela ima Nizozemska. Nizozemski je sustav transparentan i omogućava umjetniku da radi kao pojedinac, stvara projekte trajanja nekoliko godina, osnivanje ansambla i lako prelaženje iz jedne u drugu kategoriju. Francuska primjerice nema određenoga modela osim koreografskih centara. U Velikoj Britaniji postoje razni modeli, ali i sustav plesnih agencija te financiranje jednogodišnjih ili višegodišnjih projekata, samostalnih projekata ili ansambala. U Kanadi postoje ciklusi financiranja trajanja od jedne do tri godine, što prilično obeshrabruje, a sustav je dosta krut koliko god oni pokušavali biti otvoreni i stalno ga mijenjati. Stalne izmjene nisu dobre jer otežavaju administraciju ansambala i snalaženje umjetnika. Za Hrvatsku, malu zemlju velikih mogućnosti, opasno je odabrati samo jedan model, jer kad je sustav uspostavljen, nemoguće ga je brzo prilagođavati novonastalim okolnostima. Korektno bi bilo odlučiti što nećemo, a sve ostale probleme rješavati kako se pojavljuju, u današnjem poslovanju nužna je prilagodljivost.

Koji su najvažniji rezultati koje je Tjedan suvremenoga plesa postigao tijekom proteklih godina?

— Što Tjedan, što drugi projekti koje je Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP) radio, kao što su MAPAZ i platforma za koreografske susrete Rencontres Choregraphique Internationales de Seine Saint Denis, i ostali — pomogli su integraciji i umreženju hrvatskoga plesa u Europi, što je važan zalog budućnosti hrvatskoga plesa. Mogli bismo učiniti i više da nam se pruži sustavnija potpora kako bismo mogli sustavno dovoditi strane promotore i plesne organizatore u Hrvatsku da mogu više pratiti hrvatsku produkciju. Druga važna stvar koju je Tjedan učinio bilo je podizanje razine produkcije jer su ansambli mogli naći opravdanje za ulaganja u produkciju i promidžbu, a to je bitno za opću percepciju profesije.

Posljednjih godina više uopće nema plesnih gostovanja izvan festivala. Što je tomu razlog?

— Razlog što nema gostovanja nije u HIPP–u kao organizatoru, jer on radi cijele godine. Gostovanja je jako teško organizirati jer zahtijevaju mnogo novca, katkada je riječ o iznosu koji bi bio dostatan za dvije–tri predstave tijekom Tjedna. HIPP se javlja na natječaje za takav program, no ne dobiva potporu za taj dio djelatnosti pa smo privremeno u tom smislu zastali. Dio razloga za manjak gostovanja leži i u neriješenom problemu korištenja zagrebačkih dvorana za ples. Zagreb je pokušao riješiti pitanje uporabe dvorana u gradu, no nije uspio. Primjerice u ZKM–u plesna je scena izgubila ili gubi bitku za opstanak, a HNK je užasno skupa mašinerija. Ako primjerice odlučite pozvati jednu trupu na gostovanje, za promidžbu njihova nastupa morate uložiti i do sedamdeset i pet posto novca kojim za marketing i organizaciju raspolaže cijeli Tjedan suvremenog plesa. Jer posao je isti i gotovo pa da je i razina posla ista u nekim segmentima. K tomu prostor je gotovo nemoguće dobiti po prihvatljivoj cijeni. Prostora za ples, još k tome adekvatna prostora za ples, u Zagrebu zapravo nema. Upravo kad pomislimo da smo s upravom nekog kazališta uspjeli nešto dogovoriti, dođe do promjene rukovodeće strukture kazališta i počinjemo ispočetka. Često i kad prihvate ples u svom kazalištu, postavljaju nam gotovo nebulozne uvjete. Zašto Tjedan suvremenoga plesa, Eurokaz ili neki drugi festival ne može imati iste uvjete kao kad uporabu dvorane traži npr ZPA? U čemu je razlika? Zašto ZPA, Studio i drugi ansambli ne mogu unaprijed dobiti termine uporabe dvorana barem dva puta mjesečno, a često su kazališta prazna tijekom godine? Posljednjih godina svjedoci smo rasta kazališnih repertoarnih festivala, koji se održavaju potkraj sezone i potkraj ljeta. To je bio jedan od razloga zašto su nam rekli da, ako pomaknemo termin održavanja Tjedna više u svibanj, bit će nam lakše pregovarati za termine. Pomicanje termina ipak nije donijelo poboljšanje uvjeta, a pregovaranje je i dalje teško gotovo jednako kao i prije dvadeset godina.

Zašto se kazališta zatvaraju prema ostalim potencijalnim korisnicima?

— Većinom je razlog taj što nedostaje vizije u upravljanju kazalištima. Čini mi se da je u jednom trenutku i vlasnik prostora odustao od svoje uloge pa su se problemi nagomilali. Kazalište je kao i Tjedan na istom gradskom proračunu. Sve nas hrani isti izvor i zato bi svi trebali imati iste uvjete pri iskorištavanju tih gradskih resursa. Nije normalno da kazalište diktira uvjete uporabe svog prostora i resursa — bilo bi logično da te uvjete odredi vlasnik te da se tako raspoređen novac u te svrhe i koristi. Često smo svjedoci da se novac ili dio novca pretoči u programe ili plaće, a razliku onda plaća a tko drugi nego vanjski korisnik.

Kazališta su nam opustošena. To je problem vlasnika, ali postavlja se pitanje kako se uopće moglo dopustiti da se dođe do takve devastacije unatoč ulaganjima. Kazališta nam u većini slučajeva vode ljudi koji nemaju menadžerska iskustva te koji smatraju da će sve probleme koji se pojave netko drugi riješiti. Iako postoji vlasnik, nije jasno iskazana odgovornost korisnika prostora. Riječ je o vrlo složenu pitanju i nema jednostavna ni bezbolna rješenja.

U inozemstvu, svako kazalište koje se financira iz javnoga proračuna točno zna koliko smije tražiti od korisnika koji se financira od tog istog javnog proračuna. Postoje neprofitni i komercijalni cjenici za korištenje usluga i prostora kazališta. Ukoliko kazalište naplaćuje korištenje svojega prostora drugom korisniku financiranu iz javnog proračuna po komercijalnoj tarifi riječ je o tzv. double dippingu, odnosno kazalište je dvostruko financirano iz javnoga proračuna — jednom neposredno u vlastiti budžet, a drugi put time što cijenom najma grabi novac koji je u proračunu dodijeljen drugom korisniku: akciji, manifestaciji, ansamblu, grupi ili festivalu. Stoga nije rijetkost da se vanjski korisnik javi financijašu za udio kojim se pokriva taj trošak najma ili dio. Sve je mnogo jasnije.

Budući da naša kazališta nemaju neprofitne cjenike, njihova uporaba u odnosu na servis i razinu usluga često je skuplja nego u sličnim situacijama u inozemstvu.

S kojim ste se problemima susreli tijekom priprema za ovogodišnji Tjedan suvremenoga plesa?

— Sredstva koja smo dobili za Tjedan su ona koja smo tražili od Grada, za ostale projekte koji se oslanjaju na festival sredstva nisu dostatna. Sredstva su Ministarstva kulture također već nekoliko godina jednaka. Troškovi u međuvremenu rastu — ponajprije oni koji se odnose na korištenje prostorom ili pak najam tehnike, jer kazališta nemaju ono što trebaju imati. Stoga smo morali otkazati dva najavljena gostovanja i jako smo teško složili program. Dva dana uoči početka Tjedna još nismo znali uvjete za korištenje svim kazalištima u kojima se odvijaju programi. Upravo je takva nepoznanica najveći rizik i više nego ikad ovisimo o prihodu od ulaznica, iako je taj dio u odnosu na cjelokupni prihodovni proračun relativno skroman jer nastojimo ponuditi prihvatljive cijene. Uočavamo da je zanimanje publike podjednako veliko i vidimo da postoji interes među mladima, koji na neki način znače budućnost, ali isto tako već treću godinu uočavamo i pad kupovne moći. Stoga je izazov naći ravnotežu između obaju programa, resursa i mogućnost plasmana. Ipak, drago mi je da smo uspjeli zadržati dvije velike plesne predstave Marie Chouinard i Siobhan Davies, dvije autorice koje su ostavile dubok trag u suvremenom plesu, Siobhan u Engleskoj, Marie u Kanadi, ali i u Europi. Drago mi je da smo, uz dosta naporna pregovaranja, uspjeli osigurati i Josefa Nadja. Na tjednu se predstavljaju i brojni mladi inozemni autori, koji već imaju i međunarodni ugled. U program smo uključili i predstavljanje hrvatske plesne scene, koje uvijek ovisi o tome koja produkcija kada izađe, a budući da moramo i tržišno razmišljati i o našoj procjeni možemo li tu predstavu plasirati ili ne, Tjedan pruža i šarolik izbor radionica namijenjenih kako plesačima tako i nastavnicima plesa. Zanimljiv će biti projekt Koža, koji se održava u Gliptoteci, u kojem svaki autor na sebi svojstven način tretira pojam starenja, transpozicije i kožu kao granicu, gdje tijelo i pokret prestaju. Kao i uvijek, tako će se i u ovom Tjednu, sigurna sam, naći za svakoga ponešto.

Koji su razlozi uspjeha Tjedna suvremenoga plesa?

— Uspjeli smo postići to što jesmo zbog toga što smo gledali i još vidimo širu sliku stvari. Nismo se brinuli samo o tome kako napraviti festival, nego i o tome što ćemo njime napraviti, hoćemo li spojiti ljude, pokrenuti neke nove inicijative ili otvoriti mogućnost za nekoga drugog — taj spin off events jako je važan u programiranju, kao i uzročnost svih događanja. Mislim da se na stvari treba uvijek gledati dugoročno, a mladi ljudi danas često na to zaborave jer nemaju strpljenja i utjecaj brzih medija traži instantna rješenja. To je vjerojatno odraz vremena u kojem živimo. Takav je pristup pogrešan, jer svi mi koji živimo i stvaramo danas obvezni smo naraštajima koji dolaze ostaviti nešto vrijedno. Svi mi živimo na resursima posuđenim od generacija koje dolaze i koje treba obnavljati. Samo ukoliko usvojimo takav model ponašanja, postat ćemo dio svijeta kojem težimo.

Razgovarali Maja Đurinović

i Goran Ivanišević