SAMO PLUSOVI

SAMO PLUSOVI

Latin filigranski, nenametljivo i duhovito, uspijeva scenski oživiti tekst, u čijim mračnim segmentima ponovno precizno slijedi izokrenutu perspektivu, koja naglašava komiku blisku teatru apsurda

Crna komedija Bludi suvremenoga talijanskog dramatičara Giuseppea Manfridija doživjela je uspješna uprizorenja u mnogim zemljama, a sudeći prema burnu smijehu publike na premijeri čini se da je i Rijeka dobila uspješnicu koja će puniti gledalište.

Pa, čime Bludi osvajaju? Ponajprije lascivnim humorom koji se poigrava komičnim efektom bizarna pretjerivanja. Po istim principima funkcionira i središnja dosjetka — dvoje je pohotnih ljubavnika tijekom cijele komedije zaglavljeno u ljubavnom činu zbog veličine njegova penisa, dok ih ginekolog, za kojega sve do sama kraja vjerujemo da je otac mladoga pastuha, pokušava razdvojiti. Iako Bludi mogu funkcionirati i isključivo na navedenoj razini, što će svakako osvojiti dio publike, u njima se krije i dublji sloj značenjskoga iščitavanja koji će zadovoljiti i ponešto zahtjevnije gledatelje. Manfridi se vrlo inteligentno i duhovito referira na mnoga važna mjesta iz povijesti (dramske) literature — od Sofokla i mita o Edipu, preko Danteova Pakla, kroz de Sadeovu Filozofiju u budoaru, pa sve do dramaturgije krvi i sperme, farsičnim ih senzibilitetom ispreplećući u dramaturški iznimno vješto provedenoj fabulativnoj strukturi koja, pak, priziva dramaturšku formu komedije zabuna.

DUHOVITO POENTIRANJE

Mladi slovenski redatelj Matjaž Latin i dramaturginja Magdalena Lupi usredotočili su se ponajprije na komičnu i apsurdnu stranu Bluda, duhovito poentirajući u predstavi određene gegove naznačene u tekstu, te primijenivši i multiplicirajući iste principe kojima se u pisanju koristi Manfridi — princip ponavljanja gega koji se upisuje u određenu dramsku osobu te princip farsičnoga pretjerivanja koje je promišljeno i precizno izbrušeno. Predstava je puna jednostavnih, komičnih, uglavnom mizanscenskih detalja kojima Latin filigranski, nenametljivo i duhovito, uspijeva scenski oživjeti tekst, u čijim mračnim segmentima ponovno precizno slijedi izokrenutu perspektivu sama Manfridija, koja naglašava njihovu komiku blisku teatru apsurda.

Glumački je trio dosegnuo zavidnu razinu razigranosti i ujednačene uigranosti već na premijeri. Iako je ansambl zaista vrlo ujednačen, ipak ističem kreaciju Damira Orlića kao mladog pastuha Tita, koji je, usprkos neospornom seksualnom hiperrazvoju, ipak još prilično blentav i nedozreo tatin sinčić. Sjajno je na koji način Orlić glumi i kada ne govori, on je sve vrijeme posve u svojoj ulozi, za čiju je kreaciju duhovito uspio iznaći izraze lica za različita emotivna i fizikalna stanja. Alen Liverić kao luckasti ginekolog Tobia svojom je blago-groteskno uobličenom pojavom i tobožnjom očinskom autoritativnošću pod kojom očito izviruje smušenost ginekologa-znanstvenika, u glumački izraz predstave najsnažnije upisao poetiku teatra apsurda. Andreja Blagojević temperamentno je, naglašenom ekspresijom krupnih očiju, odigrala ljubavnicu Beatrice, zatečenu u nezgodnu položaju sa, kako će poslije doznati, vlastitim sinom. Scenografkinja Nataša Černoša posve je ogolila scenski prostor, koji je u samu tekstu naznačen kao realistički prostor građanskoga teatra, a u riječkoj predstavi postaje mnogo bliži apstraktnom prostoru suvremenoga senzibiliteta, u kojem su od građanskoga teatra ostala jedino troja vrata potrebna za razigravanje mizanscena. Oblikovanje svjetla potpisuje Deni Šesnić.

Sve u svemu, solidna predstava i dobar repertoarni potez, koji će zasigurno privući gledatelje.Tajana Gašparović