Razbijanje mimeze

Razbijanje mimeze

Ove je godine kvaliteta Festivala bila vrlo visoka, što je prepoznala i riječka publika. Direktor i spiritus movens Festivala Nenad Šegvić može biti zadovoljan činjenicom da je dugogodišnji trud urodio plodovima koji su očigledni ne samo na razini kvalitete Festivala nego i u sve istančanijoj kazališnoj percepciji publike

Ovogodišnji je Međunarodni festival malih scena u potpunosti potvrdio profiliranost i unikatnost koja ga izdvaja među mnogobrojnim hrvatskim kazališnim festivalima. Ove je godine kvaliteta Festivala bila vrlo visoka, što je prepoznala i riječka publika, samo jednu od dvanaest predstava ocijenivši ocjenom manjom od 4,00. Direktor i spiritus movens Festivala Nenad Šegvić može biti zadovoljan činjenicom da je dugogodišnji trud urodio plodovima koji su očigledni ne samo na razini kvalitete Festivala, nego i u sve istančanijoj kazališnoj percepciji publike.

Selektor Hrvoje Ivanković uspio je sastaviti festival mnogobrojnih iznimnih glumačkih kreacija, a istodobno ponuditi nekoliko vrlo zanimljivih suvremenih dramskih tekstova te režijskih ili dramaturških iščitavanja tekstualnoga predloška. Osim toga, s jedne nam je strane ponuđena iznimna raznovrsnost kazališnih promišljanja i izraza, dok je s druge strane Ivanković uspio sastaviti pravu malu križaljku predstava, od kojih mnoge propituju vrlo slične teme i motive, neke od njih čak i sličnim kazališnim sredstvima, pružajući nam mozaičnu lepezu najrazličitijih kombinacija.

MITSKO I POVIJESNO

Ivanković nit vodilju Festivala crpe iz Steinerove teze o krizi moderne tragedije, sadržane u uvjerenju da bit tragičkoga može opstojati samo unutar mitske slike svijeta. Stoga su mnoge od predstava sukobljavale mitsko i povijesno vrijeme, kolektivno podsvjesno, arhetipove i suvremenost. Teme koje su se, osim navedenoga propitivanja, nametnule kao lajtmotivi Festivala jesu: brisanje oštrih granica u odnosu stvarnost=istina/iluzija=laž (što je do sjajna vrhunca dovedeno u predstavama Bilježnica i Dokaz belgijske skupine De Onderneming, koje su temeljene na dramaturškoj obradi višestruko nagrađivane trilogije Agote Kristof); razni oblici sjećanja, između ostalog i pitanja o objektivnosti/subjektivnosti sjećanja koja su usko povezana s pitanjima o uvriježenu poimanju zbilje kao istine i iluzije kao laži; gubljenje identiteta, što je u svezi s prethodno navedenim propitivanjem motiva sjećanja, kao i s propitivanjem kolektivnoga podsvjesnog kao jednog od njegovih oblika; (ne)mogućnost opstanka ideala i preživljavanja njegovih nositelja (u dramskoj literaturi takozvanih junaka) unutar kodiranoga sustava svijeta.

Uz klasičniji, mimetički glumački izraz, u mnogim je predstavama primijenjen i drukčiji način glumačke igre, u čemu je uočljivo zanimljivo svojstvo – svojevrstan spoj dviju poetika koje su suvremeni izdanci nekad posve suprotstavljenih glumačkih metoda Stanislavskog i Brechta. Navedeni je spoj najizrazitiji u pobjedničkoj predstavi Festivala, Čehovljevu Galebu mađarskoga Kazališta Krétakör u režiji poznatoga Árpáda Schillinga, u čijem su glumačkom izrazu primijenjeni elementi takozvanoga novog realizma, gdje glumci bivaju na sceni, a granica između dramskoga lika koji tumače i njihove privatne osobnosti djelomično je ili gotovo posve izbrisana. No, Schillingov izvanjski posve ogoljeni Galeb ide dalje od takozvanoga novog realizma – usprkos tome što glumci glume u privatnoj odjeći, pod punim svjetlima gledališta, među publikom, a njihov je glumački izraz blizak filmskoj realističnosti, svako toliko iznenade nas neposrednim obraćanjem publici komentarima u stilu ovo je kraj drugog čina, čime suptilno u predstavu upisuju elemente odmaka i teatralnosti te ističu da gledamo kazališnu predstavu i razbijaju prethodno uspostavljenu iluziju mimeze. Vrhunac takva poigravanja kazalište/život jest Ninin završni monolog u kojem, zbog u svojoj suptilnosti i ranjivosti iznimno snažne kreacije Annamárie Láng, dolazi do potpuna pretapanja dramskoga lika i glumice koja taj lik tumači, no istodobno je monolog nabijen teatralnošću, ne na glumačkoj razini, nego zbog činjenice da sama Nina progovara o sebi kao o glumici. Krug se zatvara – Annamária postaje Ninom, a Nina Annamáriom. Nakon njezina monologa Trepljov se ne ubija, nego razbija violinu koju svira kad je tužan. I takav je kraj, lišen velike geste samoubojstva, mnogo bliži tragediji maloga čovjeka svakodnevice, koja se očituje u pukom trajanju, u smrti-u-životu. I stoga mnogo bolniji.

ISTINA I LAŽ

Slično poigravanje različitim formama razbijanja mimeze prisutno je i u nekim drugim predstavama, a osobito je fasciniralo u već spomenutim belgijskim predstavama Bilježnica i Dokaz, gdje se na začudan način, koji proizlazi iz ikonoklastičkoga promišljanja kazališta, primjenjuje u suvremenom kazalištu sve popularnija forma storytellinga. Kao i Galeb, i belgijske su predstave mišljene izrazito minimalistički – u potpunosti ih je iznijelo četvero izvrsnih glumaca, koji potpisuju i kolektivnu dramaturšku obradu romana i režiju. Ono čime oduševljava već sam tekst Agote Kristof jest isprepletanje strašnih događaja iz povijesti 20. stoljeća, koji su ponajprije uzrokovani ratnim i poslijeratnim kaosom, s filozofskim promišljanjem čina pisanja, odnosno kreiranja usporednih zbilja. Prva je predstava, Bilježnica, utemeljena na prvome dijelu trilogije, i u njoj dva brata blizanca odrastaju u okrutnim ratnim vremenima, stvarajući svoj svijet utemeljen na zbilji – piše dnevnik u kojem bilježe »samo istinu«. S obzirom da su braća uglavnom promatrači, u predstavi često rabljena forma storytellinga posve je ispravno kazališno rješenje, koje istodobno omogućuje iskazivanje najvećih strahota bez upadanja u doslovnu mimezu, koju bi bilo gotovo nemoguće postići. No, već u prvome dijelu skupina De Onderneming nas, povremenim nepoklapanjem ispričanih situacija s onima koje se zbivaju na sceni, suptilno upozorava da odnos istine i laži, zbilje i fikcije, i nije tako crno-bijel kao što nam se čini. Upozorava nas i izborom glumaca – dva brata blizanca uopće ne sliče jedan drugome; muškarci ponekad glume žene, a žene muškarce. Drugi nam dio, Dokaz, u kojem su sjedinjeni drugi i treći dio trilogije, posve rastvara ono što smo u Bilježnici mogli samo blijedo naslućivati. Priča se rasplinjava u mnogobrojne rukavce usporednih stvarnosti, a pokušaji njezina slaganja (odnosno, pronalaženja identiteta dva brata blizanca) ostaju isključivo na pirandelovski intoniranim zaključcima i otvorenim pitanjima bez konačne istine. De Onderneming superiorno su iznašli kazališna sredstva kojima su obogatili i usložnili ionako zamršen književni svijet Agote Kristof, poigravši se navedenim, ikonoklastički intoniranim odnosom onoga što čujemo i onoga što vidimo u predstavi te uprizorili, po mome mišljenju, dvije najintrigantnije predstave, koje su bile vrhunac Festivala.

Paralelnim se zbiljama poigrava još jedna intrigantna predstava Festivala – Druga strana Dejana Dukovskog u izvedbi Dramskog teatra iz Skoplja. Druga strana sjajno je ispisan tekst prepun postmodernih citata, koji in yer face fragmentarnom dramaturgijom progovara o nepostojanju druge strane, odnosno o beskrajnu zrcaljenju očajnih pojedinaca. Sa svake je njihove (naše) strane sljedeće zrcalo i izlaza nema. Samo beskrajnih ponavljanja istih ili sličnih situacija, pod različitim kutovima gledanja, u različito raspoređenu mizanscenu. Bezbroj kaotičnih fraktala u zatvorenoj strukturi koja perpetuira unutar sebe same. A unutar nje nastojimo pronaći izlaz, pa postajemo mađioničari (Triki) ili lutkari (Laki), ili pak gledamo crtiće Walta Disneyja. I, opet na ovom Festivalu, zamršena igra zbilje i iluzije. No, u ovome je tekstu iznad svega frojdovska žudnja za povratkom u maternicu, u orgazmičko sjedinjenje, dakle, za obrtanjem životnoga ciklusa. Redatelj Slobodan Unkovski iznašao je, kao i Belgijci, kazališna obogaćenja teksta, razigravši ga prema načelu kontrasta i filmske montaže prizora koja slijedi u tekstu zastupljenu dramaturgiju fraktala. Oduševilo je četvero sjajnih glumaca (Jovica Mihajlovski, Irena Ristić, Kamka Tocinovski, Toni Mihajlovski).

Još jedna predstava koja se na Festivalu bavila odnosom zbilje i iluzije te propitivanjem sjećanja i identiteta jest Nigdje nikog nemam Edwarda Bonda u izvedbi Crnogorskoga narodnog pozorišta iz Podgorice i režiji Egona Savina. Bond je svoju fantazmagoričnu dramu utemeljio na ideji o totalitarnom društvu koje ljudima zabranjuje sjećanja te ispisao priču koja je mračno iščašena slika svijeta kojim smo vrlo često okruženi. Savin i troje izvrsnih glumaca (Varja Đukić, Boris Isaković, karizmatični Nikola Ristanovski) kreiralo je predstavu makabrične atmosfere i snažna emotivnog naboja, kojoj nije nedostajalo ni apsurdnih, crnohumornih tonova. Od iznimne je važnosti i scenografija Miodraga Tabačkog, osmišljena kao geometrijski sterilna soba-kutija s anđelom-čuvarom svijeta mrtvih na svakom zidu. Znakovito je da je jedan zid sobe otpao — urušavanje sustava prodire iz same njegove nutrine.

POJEDINAC I SVIJET

Propitivanje odnosa pojedinca i kodiranog svijeta u središtu je zanimanja i Velike bijele zavjere mladoga dramatičara Dimitrija Vojnova u diplomskoj režiji Miloša Lolića i izvedbi Ateljea 212 iz Beograda. Kao polaznu točku za propitivanje navedenog odnosa Vojnov uzima samoubojstvo Kurta Cobaina te konstruira parabiografiju koja se razvija oko izmišljena događaja vezana uz njegovu smrt. Tekst je pisan montažnim postupkom, sa snažnim iznošenjem teza koje bi vjerojatno zvučale prilično šuplje da nije bilo inteligentne Lolićeve režije, koja je neke nedostatke teksta okrenula u korist predstave. Lolićeva je redateljska inteligencija sadržana u jednostavnu zahvatu kojim se postigao željeni učinak – svi glumci igraju frontalno prema publici. Iako razgovaraju, među njima nema izravna kontakta, čak ni pogledom. Time se postiže trostruk učinak – potencirani su: beskrajna samoća svakoga od njih; njihova izloženost pogledima voajerske publike (bliska izloženosti slavnih ličnosti); i, last but not least, izbjegnuta je doslovna mimeza koja ne samo što nikako ne bi odgovarala tekstu, nego bi vjerojatno i iskliznula u blijedo oponašanje Kurta i Courtney.

Zanimljivo je napomenuti činjenicu da su i ove, kao i prošle godine, iz zemalja srednje i istočne Europe stigle predstave (letonska Puši, vjetriću!, rumunjska Elektra) iščitane na etnoantropološki način, što ukazuje na potrebu toga dijela Europe da se vrati donedavno često potiskivanim korijenima. Dakle, ponovno se vraćamo na neke od tematskih lajtmotiva Festivala – na uspostavljanje (ili, s druge strane, gubljenje) identiteta, na sjećanje, na kolektivno podsvjesno. Puši, vjetriću! Letonskoga narodnog kazališta iz Rige u režiji Galine Poliščuk jedna je od mnogobrojnih scenskih verzija Rainisove drame u stihovima, koja je klasik letonske književnosti. Poliščuk se koristi tradicionalnom letonskom glazbom, koju uživo izvode glazbenici, i prirodnim elementima, čime ova atmosferična predstava podsjeća na Nekrošiusova Godišnja doba, no ono što je čini dodatno zanimljivom, možda i više unutar same Letonije, jest redukcija koju Poliščuk provodi na tekstu, a sve da bi prodrla do njegova arhetipskog konstrukta. Forma predstave otvara propitivanje odnosa mita naspram današnjeg vremena — zbivanja iz teksta zaokružena su odmakom od njega: uvodnim i završnim prizorom u kojima se glumci presvlače te dolaze/odlaze kao privatne osobe u/iz etnografski(og) muzej(a)=uprizorenja Rainisove drame, čija ponuđena nam esencija progovara o borbi spolova, animalnim žudnjama i egoističkim ljubavima, ali i o buđenju moralnoga zakona i čiste, altruističke ljubavi koja neizbježno dovodi pojedinca-nositelja toga zakona (u ovom slučaju, djevojku Baibu) do pozicije žrtve. Baiba je stoga nasljednica antičke Antigone.

KOR I POJEDINAC

Rumunjska je Elektra (po Sofoklu i Euripidu) u izvedbi Državnoga kazališta iz Oradeae u režiji Mihaia Maniutiua, iako idejno zanimljiva i precizno osmišljena, u kazališnom izrazu jedna od manje intrigantnih inozemnih predstava Festivala, napose zbog česte uporabe preočitih scenskih znakova i predvidljivih scenskih rješenja. njezin najzanimljiviji segment jest odnos kora (ruralne zajednice koju karakterizira tradicionalna, uživo izvođena glazba, pijanstvo i retardiranost, dakle – iskonski porivi) i pojedinca (Elektre/Oresta), koji uporabom kršćanskih simbola priziva odnos mase i od nje na smrt osuđena Krista. Elektra i Orest od kora su sve vrijeme izravno poticani da ubiju Klitemnestru, no kad to učine – ostaju sami. I vjerojatno će uskoro od tog istog kora biti osuđeni. Jer masa je gladna krvi i njezini su stavovi posve iracionalni i promjenjivi, a na pojedincu ostaju krivnja i žrtvovanje. Time se predstava zastrašujuće približuje problemima naših prostora.

O hrvatskim je predstavama (Prije sna Lade Kaštelan u izvedbi Dramskoga kazališta Gavella i režiji Nenni Delmestre; Antigona, kraljica u Tebi Tončija Petrasova Marovića u izvedbi HNK Split i režiji Matka Raguža; Ionescova Ćelava pjevačica u izvedbi HKD Teatra i režiji Laryja Zappije), kao i o slovenskoj predstavi Dan umorstava u povijesti o Hamletu B.-M. Kolte` sa u izvedbi Mini teatra iz Ljubljane i režiji Ivice Buljana, već podosta pisano, a i činjenica je da je ove godine od domaćih jedino Ćelava pjevačica (iako nastala prije više od deset godina, a nedavno obnovljena) iskočila među zanimljivije predstave Festivala. No, valja istaknuti da su se kvalitetom nametnule mnoge od glumačkih kreacija u navedenim predstavama.

U cjelini gledajući, ovogodišnji je Festival bio pravo kazališno osvježenje, s nekoliko nezaboravnih bljeskova.Tajana Gašparović