Pristojno distanciranje

Pristojno distanciranje

Scenski nastupi BADco uvijek su dramaturški promišljeni i autoritativno postavljeni, no kako je predstava živo, emotivno tkivo, teoretsko zaleđe i autorsko znanje ne zaživi uvijek pravim događanjem. Naslov predstave Brisane poruke upućuje na informatički stilski kompleks, spamove i viruse koji svakodnevno napadaju i opsjedaju elektronsku poštu i koje revno bacamo u koš, često više i ne provjeravajući kriterije obilježavanja poruka svojega računala. Motiv virusa varira i drugi tematski kompleks vezan uz pojam karantene, izolacije sumnjivih ili bolesnih osoba, realiziran projekcijama informativnoga materijala na jednom od tri ekrana. Humanistički gledano, bliske, angažirane teme, pune konotacija i simboličnih značenja.

MALI IVICA I CAR

Popratni, programski tekst predstave Deleted Messages izvedene konačno i u Zagrebu, 2. svibnja, u za tu priliku zatvorenu prostoru velike scene ZeKaeM-a, najavljuje da je unutar izvedbenoga događanja sve moguće i očekuje publiku u kolektivnoj akciji, odnosno interakciji s prostorom i izvođačima, no istodobno informacijama kao: »Sposobnost stvaranja emergentnih svojstava proizlazi ne toliko iz ugrađenih pravila individualnog ponašanja koliko iz kompleksnosti interakcije izvođača i ponašanja publike koje je komponenta strategije izvođenja i čini izvedbeni prostor responzivnim«, uspostavlja distancu i strahopoštovanje malog Ivice (kojemu se i prečesto u posljednje vrijeme priviđaju goli carevi), koji ulazi u veliki, hladni prostor s trima ekranima, na kraju priče rekla bih više međuspremnik obrisanih spamova nego karantenu u kojoj ljude povezuje barem osviješteni strah od virusa i infekcije.

Zašto početi plesati, što god bilo mišljeno pod time u programskim uputama? Ni zvuk, ni scenska atmosfera, ni poznati nam cijenjeni izvođači (Pravdan Devlahović, Darija Doždor, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Nikolina i Goran Sergej Pristaš), koji, izvodeći sekvence u već i prepoznatoj vlastitoj konvenciji pokreta, igraju dogovorenu igricu, uz zadana polja i znakove, ne zovu niti istinski komuniciraju. Najzanimljiviji dio, barem za neko vrijeme, bio je video, simultana računalno modificirana snimka publike unutar koje su se pojavljivale nepredvidljive linije, poveznice, silnice između likova. (Ako sam dobro shvatila, generativna matrica preuzeta iz sustava razvijena u projektu Funkcije Thomasa Lehmena, autora koji je prije nekoliko dana gostovao u ITD-u.) Tako se publika mogla pratiti u toj nekoj drugoj dimenziji, što jest određena interakcija, ali opet prilično pasivizira ljude naviknute na aktivno zurenje u monitor. Nakon što je publika shvatila da su prepušteni vlastitoj organizaciji doživljenoga kaosa, ambiciozniji su pokušali nešto poduzeti, kao ući u igru kojoj ne znaju pravila, i u koju ih nitko ne pokušava uputiti. Izvođači su vrlo usredotočeni, profesionalni, i pristojno, uz ljubazni smiješak, odrađuju i ostavljaju jednako pristojne simpatizere i diskretne provokatore, ako ih je možda bilo. To je dio strategije izvođenja: obilježavanje teritorija i ocrtavanje hijerarhijskih struktura? Tko je u predstavi i čime inficiran? Kao da se nema smisla ni truditi oko pisanja poruka, kad se sve, naposljetku, brišu? Maja Đurinović