PRIJE BUĐENJA

PRIJE BUĐENJA

Linklater je očigledno sazrijevao sa svojim likovima i glumcima te bio dovoljno mudar da ne ponudi gotove odgovore, nego tek nagovještaje

Celine i Jesse upoznali su se usred žestoke bračne svađe slučajnih suputnika u vlaku na relaciji Budimpešta–Beč. Ne mogavši otrpjeti buku i bijes ratoborna para, pobjegli su u vagon–restoran, a potom se iskrcali u Beču s namjerom da zajedno lunjajući gradom provedu nezaboravnu besanu noć do polaska njezina vlaka u Pariz, odnosno njegova aviona u Ameriku. Rastajući se na kolodvoru, ugovorili su i sljedeći sastanak za šest mjeseci, na istome mjestu…

Kako se danas čini, romantični bečki susret mlađahnih ljubavnika u filmu Prije svitanja (1995) američkog nezavisnjaka Richarda Linklatera bio je tek najava budućih ali bitno nostalgičnih šetnji (možda i serijalnih potraga za izgubljenim vremenom) Julie Delpy i Ethana Hawkea. Prva, pariška, priređena je u njegovu nastavku Prije sumraka. No, umjesto šest mjeseci, nestašni francusko–američki par sljedeći je susret čekao punih devet godina, dovoljno dugo da postane bitno drukčiji: stariji, ozbiljniji, oprezniji i opterećeniji prošlošću i kojekakvim obvezama, a osobito razmišljanjima o sebi i vlastitu životu. Između omršavjelih, izboranih i sjetnih tridesetogodišnjaka, koji se nalaze na promociji u pariškoj knjižari, sada su Jessejeva obitelj i Celineina politička osviještenost/aktivizam, (njegov) roman o jednoj bečkoj noći i bezbroj upitnika, 'kemija' podgrijana neispunjenim očekivanjima te, kao i prvi put, kratko vrijeme do Jessejeva polijetanja… Naposljetku, i neki novi, nesretno globalizirani svijet, ali i neupitno neovisni redateljski um Linklatera koji je već u prvoj, scenaristički inteligentnoj, a glumački lepršavo izvedenoj filmskoj šetnji, sred gomile holivudskih filmova s otrcanim i bezuvjetnim romancama, pronašao vlastiti put do intimne komunikacije i narativne artikulacije nešto drukčije priče.

SLATKE USPOMENE

U njezinu nastavku nemirni su protagonisti, bez dijaloške stanke i fabularnih digresija, neprestano upućeni jedno na drugo i primorani na uzajamno (raz)otkrivanje. Jer, kao što Celine eksplicira na početku prve, bečke pustolovine, a to je očigledno i redateljevo uvjerenje, sve se događa u međuprostoru komunikacije. No dok je noćna bečka avantura dopuštala redatelju razlamanje tog prostora repertoarom standardnih redateljskih postupaka (primjerice, raskadriranje razgovora prema načelu kadar/protukadar) te vremenskim i prostornim elipsama, ultrakratka pariška, poklapajući se s projekcijskim vremenom filma, radikalizirala je primjenu dugih kadrova i real time dramaturgije. Ma gdje se nalazili, na ulici, u kafiću, na brodu, u automobilu ili, konačno, u Celineinu stanu, kamera gotovo ne skida pogleda s brbljavih protagonista koji pred njom (u hodu), nadopunjujući životne replike podjednako rječitim kretnjama, naizmjence razgrću slatke zajedničke uspomene i gorka osobna iskustva. Usput se pitaju što bi bilo da je bilo i imaju li prava, takvi kakvi sada jesu, na još jednu priliku, ili je pak cijela ta nedovršena priča, poput većine stvarnih priča, samo još jedna iluzija?

Linklater je očigledno sazrijevao sa svojim likovima i glumcima te bio dovoljno mudar da ne ponudi gotove odgovore, nego tek ljupko–sugestivne nagovještaje, poput završna njihanja July Delpy uz glazbu Nine Simone i rečenice s dvosmjernim značenjem »Dragi, zakasnit ćeš na avion!« Bitno, ali i uvjerljivo sumorniji nastavak priče, s privlačnim dijalogom (koji su navodno dopisivali i pročišćavali Delpy i Hawke), pročišćenom scenarističkom i redateljskom koncepcijom te neposrednim i iznijansiranim glumačkim prilozima, nipošto ne bi trebao skupljati prašinu na policama videoteka u sjeni odveć romantična i razmjerno naivna prethodnika. Uostalom, s pariškim sumrakom Linklaterovo razbuđivanje očekivanja tek je započelo. Diana Nenadić