PONOVNO PRONAĐENO MORE

PONOVNO PRONAĐENO MORE

Motivi i likovi koje Sekula prikazuje ili se na njih referira jesu Bill Gates, Frank Gehry, Alexander Calder, Ljubov Čudjakova, radnici na dokovima, antiglobalisti — people of Seattle, metalac Michel Boireau, eksponati iz lisabonskog pomorskog muzeja, kabinet dr. Lombrosa… Ono što sve te heterogene osobe i stvari povezuje jest more

Fotograf, kritičar i esejist, Allan Sekula, rođen 1951. u Erieu u Pennsylvaniji (SAD), živi i radi u Los Angelesu, gdje predaje na California Institute of the Arts — glasovitom Cal Artsu. Od sudjelovanja na Documenti 11 (2002) Sekulu smatraju jednim od najvažnijih suvremenih umjetnika, koji kritički promatra ekonomske, političke, društvene i kulturne promjene što ih donosi globalizacija politike i ekonomije. U projektima sustavno se bavi jednim od ključnih problema suvremene umjetnosti: kritičkim promišljanjem složenih odnosa i posljedica postindustrijskog ekonomskog procesa. U tom svjetlu Sekula proučava i dokumentarnu fotografiju i njezinu ulogu u umjetnosti i suvremenom društvu. Naime, dokumentarna fotografija u njegovu radu gubi tradicionalno značenje, prestaje biti samo dokumentom koji reprezentira (i denuncira) određeni segment zbilje, već postaje diskursom; on »ponovno izumljuje dokumentarizam, tako što se odmiče od tradicije socijalne dokumentarnosti, od umjetničke fotografije i konceptualnog načina razmišljanja«. Sekula problematizira i plutajuću poziciju fotografije u kasnomodernističkom sustavu umjetnosti, u međuprostoru između slikarstva, književnosti i filma, u svojevrsnoj »institucionalnoj ne–poziciji gdje tržište uvijek presuđuje u korist slikarstva«.

ekonomija mora

»Želeći uštedjeti zahvaljujući činjenici da je u Meksiku radna snaga jeftinija, Twentieth Century Fox sagradio je set za snimanje filma pokraj siromašnoga ribarskog sela Popotla na obali Baja California, otprilike četrdeset milja od granice Sjedinjenih Država. Za snimanje sagrađen je dosad najveći bazen sa slatkom vodom, veći čak i od onoga na Malti kojim se koristilo za snimanje filma Popeye. Selo koje se nalazi neposredno uza zidove i stražarske tornjeve s kojih se čuva filmski set nema tekuće vode. Otjecanje vode iz bazena za snimanje smanjilo je salinitet mora u priobalnim bazenima koje plima ispunjava morem, ugrozivši tako tradicionalni način zarade seljana od skupljanja školjaka.«

Isječak je to teksta u kojemu Allan Sekula govori o svojemu radu, a ovdje je riječ, jasno, o setu za film Titanic. Brod Titanic za Sekulu je simbol modernizma, industrijalizacije i vjere u napredak te ikona utopije, ali i propasti. U konkretnom radu on je i metafora holivudskog (američkog) bezdušnog gospodarskog i kulturnog imperijalizma. Engleski pojam wake [weik], drugi dio naslova projekta (i izložbe), također je višeznačan — znači probuditi se, postati svjestan, potaknuti; bdjenje uz mrtvaca; te brazda koju za sobom ostavlja brod.

Projekt Titanic's wake (1998—2000), najkraće rečeno, bavi se metaforičkom prisutnošću mora u današnjem društvenom, političkom i ekonomskom životu te mehanizmima kojima kapitalistički sustavi na globalnoj razini utječu na lokalne zajednice. Motivi i likovi koje Sekula prikazuje ili se na njih referira jesu Bill Gates, Frank Gehry, Alexander Calder, Ljubov Čudjakova, radnici na dokovima, antiglobalisti — people of Seattle, metalac Michel Boireau, eksponati iz lisabonskog pomorskog muzeja, kabinet dr. Lombrosa… Ono što sve te heterogene osobe i stvari povezuje jest more. Nema koherentne priče; pred nama su fotografije koje pobuđuju brojne asocijacije. Stoga su projekti Allana Sekule vrlo često popraćeni njegovim tekstovima u kojima obrazlaže teoretska, ekonomska, društvena, politička i druga polazišta koja su u temelju njegova rada. Naime, bez objašnjenja, bez teoretskog konteksta, bez ključa (vodstva, pratećeg tiskanog presavitka uz izložbu) nemoguće je sagledati svu slojevitost njegova djela.

KINETIKA VJETRA I JEDARA

Primjerice rad Dear Bill Gates (1999) (triptih koji se sastoji od fotografija nastalih kao rezultat triju uzastopnih klikova fotoaparatom i teksta) prikazuje Gatesovu kuću u Seattleu, ronioca koji djelomično izranja iz mora ispred te kuće i gliser na istoj lokaciji. Prateći tekst pismo je Billu Gatesu potpisano s »Your friend«, u kojemu Sekula komentira činjenicu da je Gates sliku Winslowa Homera Lost on the Grand Banks kupio za trideset milijuna dolara, što je najveći iznos ikad plaćen za neko djelo američkog slikarstva. Umjetnik suprotstavlja motiv slike: dvojicu siromašnih ribara na uzburkanom moru, neposredno prije smrti (uvjetovane ekonomskim odnosima) i iskazivanje financijske moći stečene posve novom industrijom znanja.

Slavni kipar Alexander Calder u mladosti je bio pomorac, što je utjecalo na njegove radove, koji u sebi sadrže kinetiku vjetra i jedara. Metalski radnik Michel Boireau nekad je radio u Calderovu atelijeru, u kojemu je Sekula bio stipendist. Diptih na kojemu je s jedne strane brodoliko–riboliki blistavi Gehryjev muzej u Bilbaou, a s druge pogled na zapušteni okolni dio grada, pokazuje Muzej Guggenheim kao strano tijelo u tom gradu, element američkog spektakla smješten na lokaciji brodogradilišta, čija je propast posljedica politike španjolske vlade. Taj rad uvodi i temu kulturne industrije, tipične postmoderne industrije usluga koja je zamijenila modernističku industriju. Industrija seksa također je tipična posljedica gospodarskih promjena — diptih s pozadinama prometnih znakova na francuskim cestama na koje su nalijepljene reklame za seksualne usluge. Fotografije krojačice i njezine učenice tematiziraju tradicionalni ručni rad, mehaniku i prenošenje zanata tradicionalnim načinom šegrtovanja. Prizori zagađenja nakon havarije u sjevernoj Španjolskoj i antiglobalističke demonstracije u Seattleu govore o ekološkim problemima i mogućnostima alternativnoga pristupa gospodarskom razvoju. Brodovi, ribe, skupljač školjaka, ribička koliba... samo su neki od motiva koji izravno asociraju na more, ali u pozadini svakoga dodatna je priča.

FOTOGRAFIJE KAO ROMAN

Fotografije (i tekstove) na izložbi Sekula organizira sekvencijalno, što smatra alternativom prevladavajućem institucionalnom modelu organiziranja fotografija u skupine čiji se dijelovi mogu prerazvrstavati. Na taj način omogućuje fotografijama da funkcioniraju poput romana ili filma — da pričaju priču, uz manje ili veće formalno jedinstvo. S druge strane, otvorenost sekvencijalnog rasporeda razbija linearnost čitanja i gledanja. Sekvenca podrazumijeva intervale različita trajanja i unatoč statičnosti medija fotografije podsjeća na fluidnost mora i kapitala. Nerijetko se fotografijama snimljenim za jedan projekt koristi kao elementom drugoga rada.

Svijet povezan s morem tema je i drugih Sekulinih djela. »Prije pet ili deset godina bio sam uvjeren da je more nestalo iz stvaralačkog obzora suvremenih elita. Danas nisam tako siguran u to. More se vraća, često u gotičkom smislu, istodobno ponovno pronađeno i zaboravljeno, uvijek povezano sa smrću, ali na čudan način lišeno tjelesnosti.« Projekt Fish Story (1995—1996), kao spoj »suvremene historiografije i fotografske 'reportaže'«, istražuje prostornu i ekonomsku preobrazbu lučkih gradova diljem svijeta: Los Angelesa, New Yorka, Rotterdama, Gdanjska, Glasgowa, Barcelone, Veracruza, Hongkonga, kao i utjecaj tih promjena na tradicionalne poslove vezane uz more: prijevoz tereta, brodogradnju, ribolov i prodaju ribe. Osim toga, Fish Story je, prema Sekulinim riječima, i »dokumentarno čitanje suvremenog prostora mora i priobalja te povijesnoumjetnička alegorija mora kao predmeta reprezentacije«. Sekulu zanima kako more nestaje iz spoznajnog i stvaralačkog obzora kasnoga moderniteta i mogu li se iz toga izvući neke dublje pouke? Nekim od fotografija iz ciklusa Fish Story koristi se u još jednom morskom projektu — Dead Letter Office, naručenu za sitespecific izložbu InSite 97, koja se održavala u susjednim pograničnim gradovima Sjedinjenih Država i Meksika — San Diegu i Tijuani, problematizirajući temu zemljopisno bliskih, ali ekonomski i kulturološki posve različitih metropola, »sjevernoameričku verziju apartheida«.

VIDEORADOVI

Na izložbi u Grazu predstavljena su i dva videorada. Rad u nastajanju The Lottery of the Sea iz 2005. prikazuje univerzum luka i lučkih radnika kao i utjecaj luke na život grada, opstojanje tradicije i njezino nestajanje, preobrazbu luke iz kozmopolitskog teatra u mjesto straha za egzistenciju. Tsukiji iz 2001. (44 min.) prikazuje istoimenu veliku japansku burzu i tržnicu ribe, sve faze procesa i postupke veleprodaje, prerade i maloprodaje ribe. Čudesan je sustav koji svakodnevno besprijekorno funkcionira, ali istodobno je čudovišno kako se prekrasni primjerci iz mora pretvaraju u robu kojom se bezdušno manipulira. Još jedna metafora i poruka koju nam upućuje Sekula posredovanjem mora.

Markita Franulić