Poetika intime

Poetika intime

Ljubo Ivančić slikar je koji poziva na apsolutnu pozornost promatrača, a onda mu nudi neobično putovanje u vlastito viđenje i doživljavanje svijeta, žene, zavičaja, mrtve prirode, ljubavi

U prostorijama splitske Galerije umjetnina otvorena je 9. svibnja izložba aktova Ljube Ivančića. To je njegova četvrta samostalna izložba u Splitu, nažalost posthumna (preminuo je 2003). Bila je to ujedno prigoda za predstavljanje donacije od 44 slike Galeriji umjetnina, čime je obitelj Ivančić potvrdila povezanost umjetnika s rodnim gradom. Nedavno uređena galerija konačno ima pristojne uvjete za smještaj bogata fundusa (djela Vidovića, Bukovca, Plančića…) i primjerene dvorane za postavljanje izložbi. Bogata tradicija (teče njezina 75. godina) počela je, kako piše u katalogu, kada su ondašnji političari, institucije, kulturni djelatnici, umjetnici i njihove obitelji iskazali svijest o zajednici i potrebi njezina svekolikoga, a posebno kulturnoga probitka. Danas je na galeriji i povjesničarima umjetnosti još dodatna odgovornost i obveza: pažljivo vrednovati i interpretirati pozamašnu Ivančićevu produkciju, koja je dosegnula europsku razinu i ugled.

Ivančić je rođen 1925. u Splitu, gdje je završio gimnaziju i tehničku školu, a slikarstvo je studirao i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1945. imao je prvu samostalnu izložbu, i tada je krenuo Ivančićev likovni svijet: izložbe samostalne i skupne, priznanja, uspješna i zavidna karijera (ako se umjetnost uopće može odrediti i mjeriti sintagmom uspješne karijere).

RIJETKO KULTIVIRANO SLIKARSTVO

Ljubo Ivančić slikar je koji poziva na apsolutnu pozornost promatrača, a onda mu nudi neobično putovanje u vlastito viđenje i doživljavanje svijeta, žene, zavičaja, mrtve prirode, ljubavi. Slikar osvaja oštrim, silovitim i čvrstim potezima iz kojih izbija energija i fluid života. A tko tomu može odoljeti?!

Ivančić nije slikar koji tek tako reproducira zbilju, činjenični svijet. On nije puki imitator prirode, iako nikad nije bio do kraja apstraktan, već uvijek na margini figurativnosti i forme. Na izložbi u Splitu prepoznajemo kako autor konstituira prepoznatljive obrise ruži-časta, blijeda ženskog tijela, koristeći se bojom, linijom i kontrastima; kako je sažimanjem zaustavio poplavu boja i pretvorio ih u krajolik iznimno poje-dnostavnjene palete, prigušena i filtrirana svjetla. Zato su boje na njegovim platnima birane pažljivo i smisleno, apsorbirane nijanse nisu kumulirane, nego nadahnute skromnim osvjetljenjem interijera, iz ambijenta.

Melankolija Ivančićeva kolorita tek tu i tamo zažari nekim akcentom crvene, odušak ostvari bijela ili žuta mrlja, no ne narušavaju odnos, dinamiku, kompoziciju, ravnotežu. Li-kovno zdanje ostaje na okupu. Leže Ivančićevi ženski aktovi u intimnu okruženju, gotovo neutralne pozadine, dopadljivi u srebrnasto-smeđim i bijelomrkim tonovima, meke puti u registru drhtavih, nabacanih nijansi. Poza: noga preko noge, koljeno svinuto, ruke raširene pa skupljene, glava neobično nagnuta, pognuta, lice skriveno… Izvijenost tijela, napregnutost udova — sugestivna arhitektura žene, žene nezaštićene, krhke, čvrste, mršave, koš-ćate, dugih udova, žene nježne, oble…tijelo na boku, na trbuhu, sjedi, stoji…Tijelo na draperiji, s ponekim predmetom interijera… Uz osjećaj stanovite samoće, sanjarenja, čekanja, odmora u zavjetrini intimnog prostora… Razgolićena mekoća tijela — uglazbljena je čežnja. Čudnovata putenost u jednostavnosti, odvagana čvrstoća u zanesenosti. (Kralješnica poput brojanice, pročitah negdje.) Neki će ovdje prepoznati i osjetiti želju za povratkom, možda će poželjeti obnoviti sje-ćanja, usporiti zaborav ili osnažiti pamćenje.

SUBLIMNO I INTIMNO

Jer intima je ovdje darovana bez nelagode! Autentičan je umjetnikov pokušaj da se nostalgična privatnost podigne na višu razinu, osjeti radost zbog doživljenoga, čežnja za ponavljanjem istog.

Ivančićeva platna nisu samo komponirana evokacija i uokvireni odslik prošlog, pregršt sjećanja kao upisivanje vlastite povijesti u materiju slike; nisu tek ekshumirani fragmenti i vibracije nekog susreta i sugestivna retrospektiva mirisa i dodira kojima se želi ispuniti eventualna praznina sjećanja — traženje identiteta. Ne! Nije ovdje riječ ni o pustolovini, glumljenu radikalizmu, egzibicionizmu, istrčavanju… Riječ je o energiji tijela, dubini emocije i sveprisutnu i oslobođenu umu. Riječ je o filozofiji zapitanosti života i o visokoj estetici i poetici koje se otkrivaju u izravnoj komunikaciji umjetnika i svijeta, u njihovu ravnopravnom odnosu koji za ishod ima istančanu likovnu skladbu, višeslojno obojenu priču. Vanja Škrobica