Parodija tupe oštrice

Robert Lepage + Ex Machina: The Busker’s Opera (Opera uličnih svirača), prema motivima Prosjačke opere Johna Gaya, gostovanje na Festivalu suvremenih izvedbenih umjetnosti Exodos u Ljubljani, red. Robert Lepage

Parodija tupe oštrice

Lepage je čini se zaboravio interkulturalnu misiju svojih ranijih faza, i odlučio pokušati sjediti na dva stolca, istodobno kritizirajući i prodajući proizvod koji je po svemu nalik kritiziranome

Roberta Lepagea, iskusna kazališnog maga, kako mu mediji tepaju, zagrebačka je publika upoznala na prvom Festivalu svjetskog kazališta preko šestosatnog epa Trilogija zmajeva. Iako je riječ bila o preradi, obnovi i doradi projekta iz osamdesetih, predstava je s razlogom postala jedan od vrhunaca inozemnih kazališnih gostovanja, koje će zasigurno ostati u zagrebačkim kazališnim kronikama uz bok onima iz bolje prošlosti. Širina zamaha Trilogije… zahtijevala je i prenamjenu studija Jadran filma u Dubravi, te je na trenutak Zagreb zaista postao odredište za kulturni turizam, o čemu se mogao osvjedočiti svaki posjetitelj koji je bacio pogled na registarske oznake automobila parkiranih ispred spomenutih studija, što se inače događa u takvoj mjeri samo kad je riječ o nekom popularnom koncertu. Koncertna digresija nije slučajna, jer se početkom svibnja Lepage, točnije njegova kompanija Ex Machina, vratio u regiju otvorivši 11. festival suvremenih izvedbenih umjetnosti Exodos u Ljubljani predstavom The Busker’s Opera.

Dvosatni glazbeni spektakl nastao je na temelju Prosjačke opere Johna Gaya, kojom je britanska drama 18. stoljeća dosegnula određenu živost, i to najviše zahvaljujući satiričnu tonu koji je autoru sugerirao jedan od najboljih u žanru Jonathan Swift. Komedijsku satiričnu igru s pjevanjem i pucanjem, koja na vidjelo izvlači povezanost podzemlja i vlasti, poslije je za svoje potrebe i u svom ključu, uz antologijsku glazbu Kurta Weilla, obradio Bertolt Brecht u svojoj Operi za tri groša, izvukavši je tako iz zaborava. Brecht-Weillova uspješnica i dalje, jasno, igra, pa je Lepage arhitekst iskoristio za obračun druge, specifičnije koliko i jalove vrste.

English is!

Iako djelomično zadržava originalne tekstove songova i dio strukture, Lepageova prerada Gaya ipak se izvornika drži tek na razini motiva, dok tematiku i fabularni slijed mijenja prema vlastitim potrebama. Busker je u engleskom jeziku naziv za uličnog svirača, pa je The Busker’s Opera satirični potencijal Gayeva izvornika iskoristila za obračun upravo uličnoga svirača s prevelikom i dobiti odveć zaslijepljenom glazbenom industrijom, koja danas više ne služi tome da darovita pojedinca iz garaže dovede do koncertne ili diskografske vidljivosti, nego do statusa ugovorom vezane krave muzare.

Kriminalac Macheath , ili u hrvatskoj verziji Meki Nož, postaje tako glazbenik, gitarist i vokal ska-benda u nastajanju, koji se pokušava probiti, njegove ženske postaju suvremene pripadnice različitih i zaraćenih plemena, dok mu sudbinu na kraju, nakon prekooceanske potrage za uspjehom, odlučuje jedna od inačica zadrta patriotizma i fundamentalizma koje na Novom kontinentu, sjetimo li se prohibicije, politike izolacionizma nekad i intervencionizma danas, nikad zapravo nisu nadvladane. S druge strane, Mr. Peachum više nije tek mali obrtnik, nego itekako moćan, utjecajan i bogat predstavnik glazbene industrije, koji, svjestan paradigme u kojoj živi i radi, nadarenom frankofonom Kanađaninu koji u hodnicima londonske podzemne željeznice čeka svoju veliku priliku demonstrirajući perkusionističku vještinu, svisoka jednostavnom replikom »By the way, music is not the universal language. English is, so learn it!« objašnjava kako danas stoje stvari.

Popularni antiamerikanizam

Od 18. do 20. stoljeća i bit se Amerike promijenila, pa je mjesto izgnanstva postalo u međuvremenu obećana zemlja, čak i zemlja hrabrih i dom slobodnih, da bi poslije i to zamijenila kolijevkom popularnih kultura, točnije, staništem mutacije gotovo svake manufakturne inovacije europske provenijencije u globalno poželjnu i time isplativu industriju. Tu i takvu Ameriku Lepage danas pokušava kritizirati kazališnim sredstvima, dok istodobno upravo njoj duguje status vrhunske kazališne zvijezde, koja jest, iako rođena u Quebecu, prihvatila engleski kao univerzalni jezik, iako na svojoj internetskoj stranici forsira tekstove na francuskom. Čak je i taj detalj u svojoj dostupnosti ipak globalan, time i velik, jači od umivene kritike kojom Lepage ovom predstavom pokušava prodati zapravo opet jedan od američkih proizvoda — formu mjuzikla, koju danas, zahvaljujući blistavilu Broadwaya i West Enda, ipak povezujemo ponajprije s anglofonim svijetom.

Čini se da bi hvatati se ukoštac s temeljnim problemima suvremenosti ipak bilo previše za Lepagea danas, koji je čini se zaboravio interkulturalnu misiju svojih ranijih faza, tako kvalitetno prikazanu u Trilogiji zmajeva, i odlučio pokušati sjediti na dva stolca istodobno kritizirajući i prodajući proizvod koji je, osim u rijetkim scenama kad na vidjelo izlazi njegov neupitni kazališni talent, po svemu nalik kritiziranome. Utoliko Lepage iznevjerava i vlastitu, nadajmo se barem početnu ideju, jer ovakva je obrada daleko od satire Johna Gaya i Brechtove didaktičnosti, pa joj čak i naslov postaje parodija. Moguće objašnjenje, da se to zapravo i htjelo, govorilo bi samo još više o redateljevu odustajanju, nemoći i cinizmu.

Za multiinstrumentaliste i monitor

U one pak rijetke kazališne trenutke, pored rješenja provjerenih u suradnji s Peterom Gabrielom, ulazi zapravo i jedini utjecaj visoke tehnologije u taj inače klasičnim sredstvima stvoren mjuzikl, a to je plutajući monitor koji zahvaljujući pozorničkoj konstrukciji i hidraulici prati i komentira izvođače te donosi titl za one koji još nisu shvatili Lepageov gotovo autobiografski globalizacijskolingvistički naputak. Posebno je dojmljiva scena kad, dramaturški nategnuto, Polly i Lucy iz izvornika tijekom jednog od pjevačkih duela skreću u etnoglazbene idiome židovske i arapske tradicije, što prati i tekst na odgovarajućem pismu.

Ideju i režiju Opere uličnih svirača potpisuje, jasno, sam Robert Lepage, no u preradi Gayeva izvornika pomogao mu je i dramaturg i glazbenik Kevin McCoy. Ipak, najviše pohvala u vezi s ovom produkcijom zasluženo odlazi na račun izvođača (Frédérike Bédard, Martin Bélanger, Julie Fainer, Claire Gignac, Frédéric Lebrasseur, Véronika Makdissi-Warren, Kevin McCoy, Steve Normandin, Marco Poulin i Jean René), istovremeno spremnih glumaca i multiinstrumentalista, koji su u dva sata predstave vlastitom glazbom pokrili većinu popularnoglazbenih žanrova prošloga stoljeća, koristeći se minimumom konkretnih citata.

The Busker’s Opera, nije nebitno napomenuti, nastala je kao koprodukcija kompanije Ex Machina i desetak organizacija iz cijeloga svijeta, od kazališnih kuća i festivala do institucija kakav je i Cankarjev dom u Ljubljani. Takvi zajednički pothvati, bez obzira na to što ova Lepageova predstava, koliko god profesionalno odrađena, publiku željnu sadržaja, a ne samo zabave, ostavlja hladnom, prirodan su nastavak rasta ustanova u kulturi, pa treba željno očekivati i koji će od domaćih kazališnih festivala i, nadajmo se, neovisnih producenata, pokušati nešto slično.

Igor Ružić