O VJETRU I REPOVIMA

O VJETRU I REPOVIMA

Enerika Bijač, Samo ljubav ostaje, Stajer Graf, Zagreb, 2004.

I danas izlaze i beletrističke knjige koje podsjećaju na komunističko doba, od zbirki duhovitih zgoda u Kontrolnoj projekciji Dejana Šoraka, do potresnih, posthumno objavljenih mučeničkih ispovijedi, kao što je knjiga U raljama zloduha Vjenceslava Čižeka. Ako je komunizam samo okvir u kojem se sudaraju dogma i sloboda, onda takve knjige nikada nisu zastarjele — one nadilaze vrijeme i odlaze u apsurd života, u kojem je teško ostvariti, kako bi filozofi rekli, slobodu od (sustava) i slobodu za (sebe). Takve knjige danas, s vremenskim odmakom, nisu politički provokativne, nego zvuče kao životne groteske. Sve je to prošlo, no tko zna u koje nas nove apsurde povijest može uvući — poručuju neke duhovitije biografsko-pikarske pustolovine, poput onih Ive Brešana, koje politiku predstavljaju kao sredstvo povijesti za ponavljanje istih opsjena ljudskoga roda.

SUD VREMENA

Enerika Bijač, spisateljica iz Koprivnice sa već solidnim opusom (knjiga pjesama i poetske proze), objavila je roman Samo ljubav ostaje, autobiografsku lirsku ispovijest o procesu u koji je osamdesetih godina bio uvučen njezin muž, čelnik Podravke. Priča ne zvuči toliko kao optužnica, koliko kao iskupljenje doživljenog i duboko proživljenog. Iako sam slučaj nije više aktualan, autobiografska forma knjigu uklapa i u naše vrijeme, ne samo stoga što su biografije i autobiografije danas u modi, kao zaklon od masovne kulture, nego i stoga što je u njoj mit o ljudskoj sudbini nadrastao politički rebus. Enerika Bijač vraća se prošlosti uz miris jutarnje kave i duhom asimilira vrijeme koje je stalno prisutno, poput vječne jeke — vrijeme ne samo što donosi događaje (kao što je slučaj Podravka), ono pronosi doživotno i odraze, kao što lik nosi uvijek svoju sjenu. Vrijeme je čuvar života, koji nas uvijek nanovo iznenađuje svime što je pohranio u sebi. Metaforički, vrijeme je u njezinoj knjizi vjetar koji donosi otpatke odasvud, ali ih i odnosi, pročišćuje život — stoga su njezine meditacije i oblikovane kao kovitlac misli, emocija, uspomena, kao poetična dezorijentacija koja ispunjava nedefiniranim smislom samo unutrašnjost bića. Čovjek može mijenjati prostore (studij u Zagrebu, dolazak u Koprivnicu, zapošljavanje na raznim mjestima, obitelj — sve su to samo toposi autoričina života), no uvijek je u jednom te istom vremenu koje sažimlje sva iskustva i njihove repove. Vrijeme — to je bit knjige Enerike Bijač, ključ za čitanje njezine lirske naravi, opravdanje za tromost zbivanja. Sud vremena lagano donosi i izbacuje istinu na vidjelo, kao more školjku (knjiga i jest tihi obračun s lažima iz prošlosti). Duh vremena otupljuje i jake emocije, razočaranja utapa u skepticizam, a skepticizam lagano u stoicizam, i zato je njezina obiteljska priča prerasla, iz nevjere u ljude, u vjeru u vlastitu snagu.

Sam roman, strukturno, oblikovan je dvoslojno. Dokumentarnu okosnicu priče čine konkretni navodi iz pisma njezina muža Podravki, koji je nepravdom uvučen u spletku, odnosno isječci iz društveno-političke procedure koja se javlja kao stalna digresija u autoričinim uspomenama. Drugi je sloj nadrastanje slučaja u misaono–emocionalnom procesu, koji je zapravo osobna filozofija života. Dokumentarno i poetično sudaraju se — dosadne, suhoparne analize o SOUR–u Podravka nepotrebno birokratiziraju stranice, namijenjene neusmjerenom monologu. Teoretski, to je dobra kombinacija (kao sudar političkog primitivizma i ljudskosti), metaforički je to također domišljato (imamo osjećaj da je autorica ptica koja hoće poletjeti, ali je uteg vuče natrag, na okrutno tlo). No, ipak dokument, sam po sebi strašno zamoran i uglavnom usmjeren na unutarnje poslovne i druge strateške probleme tvrtke, odveć je otegao priču, usporio ionako usporene sentimentalizme. Ideja je dobra, ali sam slučaj, neosporno važan za obitelj, nije zanimljiv čitatelju, koji očekuje nešto dramatičnije na širem društvenom planu.

JEZIK KAO TKANJE

No, Enerika Bijač vrlo je lijepo ispisala osobne stranice i pokazala izniman smisao za literarnu rečenicu, za unutarnji život književnoga teksta. Malo koji pisac u rasprostrtoj šumi vodi računa o svakoj grani. Enerika je jedan od rijetkih naših pisaca koji jezik još doživljavaju kao tkanje — iz nijansiranih misli i emocija raste i (samo)oblikuje se rečenica, sa svojim smislom, ritmom, estetikom. Što je rečenica bolja, tekst se sporije čita. Baš kao što spisateljica, s više glasova u sebi (jedan je njezina majka), nastoji pohvatati sebe samu, rasplinutu u svijetu, tako su i njezine rečenice neuhvatljive, dojmljive i samožive, usmjerene više na sebe nego na zajednički kontekst, na određenu priču. Taj mistični stil odraz je teme — knjiga je u najširem smislu filozofija odnosa duše i svijeta i zato bi je bolje bilo nazvati poetskom prozom negoli romanom. Čitamo li ovo djelo kao roman, moći ćemo mu zamjeriti monotonu strukturu, jer roman ipak nije samo krug (samopotrage), on mora biti barem malo i pravac na kojem se život kreće. Čitamo li ga kao poetsku prozu, bit ćemo doista zaneseni slaganjem i raslojavanjem profinjenih rečenica i pristat ćemo se zagubiti u zagonetki života. Neizrečeno je jače od izrečenog. Samo ljubav ostaje knjiga je koja više voli samoću od ikakve slave. Baš zato, takvim knjigama kritika treba doći u posjet. Lada Žigo